The Hollywood Reporter prošlog je tjedna izvijestio da je “Žena u crnom” postala najuspješniji horor u britanskim kinima u posljednjih dvadeset godina: nadmašila je ne samo domaće proizvode kao što su “Zora glupih mrtvaca” i “28 dana kasnije” nego i hollywoodske produkcije realizirane u Britaniji poput “Intervjua s vampirom” i “Dracule”.
Studio Hammer
Film je sjajno prošao i u Americi (preko 50 milijuna dolara), što je pak povod za jednu drugu temu: zahvaljujući međunarodnom uspjehu “Žene u crnom”, opet će se razigrati kultna britanska radionica horora Hammer, koja je od kraja pedesetih pa do sredine sedamdesetih štancala brojne verzije filmova o Draculi i Frankensteinu (nešto od toga mogli smo vidjeti u zagrebačkom kinu “Studio” u Vlaškoj ulici, koje je zahvaljujući takvoj vrsti robe uživalo status prosječno najposjećenijeg kina u bivšoj Jugoslaviji), da bi se zatim prebacila na televiziju. Sada najavljuju još dva-tri projekta i puno strave u nekadašnjem stilu.
Usporedimo li “Ženu u crnom” s američkim horor serijalom “Paranormalno”, koji su u osnovi oba priče o duhovima, ne možemo se oteti iskušenju da prvi ne nazovemo staromodnim, a drugi ultra modernim. Potonji se, naime, zasniva na minimalističkom konceptu da je jezu u gledatelju moguće izazvati i najjednostavnijom nadzornom video kamerom, oskudnim događanjima i uz pomoć neprofesionalnih glumaca, dok je “Žena u crnom” raskošno produciran film, snimljen na nevjerojatno ekspresivnim lokacijama (dio njih vjerojatno dočaran uz pomoć kompjutora), nakrcan svakojakim efektima pojačanima treštavom glazbom. Kad god se protagonist nađe u prvom planu, a iza njega je nekakav polumračni interijer, budite sigurni da će ekranom promaći nekakva zastrašujuća sjenka, koju on neće moći vidjeti, ali će publika u kinu zadrhtati od straha. A opet, u odnosu na bezličan prosede “Paranormalnog”, užitak je vratiti se u razdoblje kada su nas plašili viktorijanskim gotičkim pričama situiranim u osamljene stare kuće, u koje se nikad ne biste usudili ući bez nekolicine puno hrabrijih prijatelja. Redatelj James Watkins ima intrigantan vizualni prosede, uživa u nizanju živopisnih detalja i spretno zaokružuje cjelinu: to je već dostatno da “Ženi u crnom” date vrlo dobru ocjenu, pa će ga poklonici žanra svakako uvrstiti među filmaše pred kojima je lijepa budućnost (dosadašnji radovi - scenarij za kultni horor “Moje malo oko” i solidan prvijenac “Rajsko jezero”).
Porculansko lice
Daniel Radcliffe - u prvom filmskom nastupu nakon serijala o Harryjau Potteru - igra odvjetnika, traumatiziranog samohranog oca (žena mu je umrla pri porođaju), koji dobije nezahvalan zadatak da raščisti pravni status kuće koju bi njegova agencija čim prije prodala, ali koja je očito ukleta. Radcliffeovo porculansko lice teško da može iskazati popriličan raspon emocija primjerenih takvom liku, no ne treba zanovijetati: bez njega film ne bi postigao takav uspjeh, a - kako nas je povijest naučila - važan je cilj a ne sredstva kojima se do njega stiglo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....