Gledatelje koje je poprilično uspavao monotoni dramski ritam posljednjih nastavaka prve sezone sapunice “Larin izbor” itekako će iznenaditi film koji je zamišljen kao svojevrstan most prema drugoj sezoni.
Što li se sve u njemu ne zbiva!? Ucviljena pogibijom (nestankom?) sina jedinca, Lara je otišla u samostan, a njezin Jakov besciljno plovi morima. Dramskom logikom koja je bliska jedino Mariji Jurić Zagorki i autorima meksičkih sapunica, svi glavni akteri odjednom se nađu na otoku kojim vlada moćni mafijaš Viktor, strah i trepet mjesnih vlasti i svih žitelja.
Akcijske scene
Viktor, pak, nije nitko drugi nego Jakovljev zločesti polubrat Dinko, koji je svojedobno oteo njegova i Larinog sina i sada ga odgaja kao svoga vlastitog. Kad roditelji naslute što se zapravo zbilo, započnu se nizati akcijske scene na kakve u sapunici istih autora uopće nismo navikli: nije to sve skupa bog zna kako uvjerljivo, detekcija prekršaja čak je neusporedivo kompleksnija i u filmu za djecu “Koko i duhovi”, no rekao bih da to poklonike našeg najgledanijeg televizijskog programa neće osobito smetati: ukoliko su mogli uživati u “Larinom izboru”, film “Larin izbor: Izgubljeni princ” bit će im nezaboravan doživljaj.
Razlog za podcijeniti?
Po svim vrijednosnim filmskim standardima, “Izgubljeni princ” tanjušno je djelce, kruto režirano, s glumačkom ekipom koja se različito snašla na novom poslu: Doris Pinčić kao da iskazuje nešto veći doseg no što su joj to dali u sapunici, Ivan Herceg je uobičajeno nezainteresiran (da ga nisam gledao u Brešanovom “Nije kraj”, zaključio bih da je to “drvo” od glumca), a Filip Juričić kreirao je kroz niz epizoda neusporedivo slojevitiji lik - ovdje je naprosto čisti negativac.
Već predviđam kako će naša filmska branša popljuvati ovaj film, međutim, imaju li razloga za podcjenjivanje? “Larin izbor: Izgubljeni princ” otvara prostore neslućenih sloboda.
Zamislite da se hrvatska kinematografija usmjeri isključivo publici, da odustane od monotonih socijalnih i ratnih drama, koje katkad u kinima ne skupe ni tisuću gledatelja, da se kloni nemoguće misije o ulasku u Cannes, Veneciju ili Berlin te da se prepusti kiču i svakojakim temama na koje zahtjevni gledatelji frkću od gnušanja.
Kada bi se na tako nešto kolektivno odlučili, možda bi uskoro dobili i nekakav superiorniji film no što je ovaj.
Konzistentan proizvod
“Izgubljenom princu” ipak se nešto mora priznati - da je u pitanju vrlo konzistentan proizvod. Usporedite li ga s našim prethodnim - i jedinim - izdankom komercijalnog filma, “Posljednjom voljom” s Goranom Višnjićem, zaključit ćete da je da je ovo nešto puno suvislije. Mali je to korak u pravom smjeru, da se pokuša napraviti film koji ne ovisi o državnim jaslama, ali ga zato treba tim više cijeniti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....