Koncem prošle godine i Italija i Hrvatska obilježile su stotu godišnjicu D’Annunzijeve 15-mjesečne okupacije Rijeke. Komemorirale su je - međutim - oprečno.
Italija ju je popratila otvaranjem spomenika u Trstu i izložbom koju su hrvatski komentatori s dosta argumenata ocijenili kao revizionističku. U Italiji je danuncijada postala predmet romantiziranja, kao libertinska avangardna država ispred svog vremena. U Hrvatskoj je, međutim, memorija na taj događaj stubokom oprečna, a 15 mjeseci danuncijade Slaveni pamte po rasnom šikaniranju, batinanju i zabrani ekonomskog djelovanja.
Sukob memorija
Te konfliktne memorije tema su filma koji je u srijedu u Rijeci imao svjetsku premijeru. Riječ je o 45-minutnom eksperimentalnom dokumentarcu “Nevidljivi grad” (La materia non conta), koji potpisuje francuski multimedijski umjetnik i eksperimentalni filmaš Pierre Commault. Commault je film snimio kao umjetnik na rezidenciji u Rijeci tijekom 2016. U filmu se koriste i u Hrvatskoj rijetko viđeni talijanski arhivski materijali.
Tema Commaultova filma su suprotstavljena pamćenja. U ovom slučaju, ona su opredmećena u dva seta pisama nastalih 1919./20. Prvi je onaj mladoga Bolonjeza Giuseppea Maraninija koji se kao talijanski nacionalist dragovoljno pridružio D’Annunziju te kao jedan od “ardita” upao u Rijeku. Maranini piše pisma zaručnici u kojima prikazuje romantiziranu sliku Fiume koja je presretna i kliče oslobođenju. Maranini svoju ulogu uspoređuje s onom povijesnih heroja, ushićen je što kreira historiju. U jednom od pisama mladi Bolonjez ustreptalo (a nama zloslutno) navješćuje da će doći čovjek koji će na sličan način izvući talijansku naciju iz letargije. Maranini gotovo da pruža egzemplar mentaliteta na kojem će ubrzo narasti fašizam.
Drugi izvor koji se citira u Commaultovu filmu su pisma Hrvatice Zore Blažić koja piše pisma zaručniku prebjeglom u Kraljevinu SHS. U pismima (koja u filmu čita riječka književnica Tea Tulić) Zora priča hrvatsko naličje danuncijade: šikaniranja, ricinusovo ulje, ardite koji mlate sušačke gimnazijalce, prisilno zatvaranje slavenskih dućana koje arditi oblažu papirom i propagandnim lecima.
Treći povijesni izvor u Commaultovu filmu je sam D’Annunzio. Njegovi govori u filmu se ne izgovaraju glasom, nego ispisuju na ekranu. Iz tih kićenih rečenica proviruje bolesni narcis, egotripaš opsjednut vlastitom mesijanskom ulogom i totalitarnom idejom politike kao realizacije duha i estetskog ideala. Samo su ti tekstovi dosta da vam bude jasno o kakvoj je opasnoj budaletini bila riječ.
Skladišta i dizalice
Commaultov je režijski pristup jednostavan. On off-tekst davnih svjedočenja kontrastira prizorima današnje Rijeke. Kao i sve režisere koji snimaju u Rijeci, fasciniraju ga dizalice, dokovi, skladišta i oronule lučke rampe. Snima grafite, murale, mlade u kafiću. Zanimljiv je dio filma u kojem Francuz montažno spaja dvije euforije. Jedna je euforija koju opisuje Maraninijev tekst, ushit Talijana koji slave D’Annunzijev dolazak. Drugu euforiju dočarava slika: to je ona navijača Rijeke koji uz vatromet slave titulu prvaka. Na istome mjestu u sto godina razmaka dvije su ustreptale svjetine klicale nekakvoj pobjedi.
Redatelja fascinira kako su suprotstavljene memorije nevidljivo ugrađene u grad koji živi dalje, a da ih je savršeno nesvjestan. Ono čega u filmu - međutim - nema, jesu današnji suprotstavljeni narativi. Posljednjih šest mjeseci naučilo nas je da memorija danuncijade još uvijek živi kao aktivni predmet ideološke svađe. Nesvjesno ili svjesno, Commault se odlučio time ne baviti. Njega zanima slika Europe kao nataloženih, potisnutih pamćenja. Kako ta pamćenja ovdje nisu potisnuta nego i te kako reanimirana s političkim motivima, Commaultov prikaz Europe u neku je ruku i - uljepšan. Kako god, riječ je o intrigantnom filmu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....