BERLINALE

THE GRAND BUDAPEST HOTEL Pametna i konzervativna fantazija za ‘starim, dobrim vremenima’

Ovaj film je na jednoj razini zabavna holivudska komedija, a na drugoj mali esej o onom što u Berlinu vidite na ulicama: a to su sjajna i užasna razdoblja Srednje Europe

Berlin je grad koji je u arhitektonskom i ambijentalnom smislu pun kontrasta. Teško je naći europsku metropolu u kojoj samo jedan ulični ugao dijeli imperijalnu moć i otrcane rupe od bombardiranja, grandiozni historicizam i relikte DDR-a, ljupku secesiju i prijeku arhitekturu Trećeg Reicha.

Taj i takav Berlin stoga je bio savršeno mjesto za premijeru jednog filma koji je na jednoj razini zabavna holivudska komedija, a na drugoj pravi mali esej o onom što u Berlinu vidite na ulicama: a to su sjajna i užasna razdoblja Srednje Europe.

Malo kad se jedan film tako perfektno stapa s gradom u kojem je premijerno prikazan kao što se s Berlinom stapa “Grand Budapest Hotel”.

Planinska banja

“Grand Budapest Hotel” - film koji je u četvrtak navečer otvorio 64. Berlinale - novi je film Wesa Andersona, maštovitog holivudskog postmodernista koji je u mnogim očima (za početak - mojima) prestao biti stilistički kuriozitet i postao stvarno dobar autor s posljednja dva filma - “Fantastični Mr. Fox” (2009) i “Carstvo izlazećeg mjeseca” (2012). Andersonovov novi film, prema iskazu samog redatelja, inspiriran je djelima Stefana Zweiga, a zbiva se u fikcionalnoj srednjoeuropskoj državi Zubrowki, koja tijekom filma prolazi sve ono što je prošao i Berlin (ali - uostalom - i Zagreb): doba dekadentnog aristokratskog imperija, potom fašizam, pa komunizam.

Radnja filma vrti se oko naslovnog hotela, historicističke planinske banje u fikcionalnim Zubrovskim Alpama. Te kupelji imale su slavnu prošlost, no ta su vremena prošla, a na interijeru se osjeća dašak socijalističkog ultrapasa i tapisona. “Grand Budapest” - ukratko- vrlo nalikuje ponekim jadranskim hotelima.

U “Grand Budapest” polovicom osamdesetih pristiže slavni pisac, budući nacionalni klasik. Tamo mu pažnju privuče neobični, osamljeni čovjek ( F. Murray Abraham) koji se doima imućno, no spava u najskromnijoj, služinskoj sobi.

Bogata grofica

Ispostavi se da je to upravitelj i bivši vlasnik hotela koji piscu ispripovjedi kako je to postao. Radnja se potom prebacuje u tridesete, a štafetu glavnog junaka filma preuzima Gustave ( Ralph Fiennes), čovjek koji je bio srce “Hotela Budapest” na vrhuncu njegove slave, perfektni konsijerž i ljubimac svih žubrovskih aristokratkinja.

Gustaveov život se zapetlja kad mu jedna od stalnih gošći, bogata grofica Berghoffe i Taxis ( Tilda Swinton) ostavi oporučno neprocjenjivu sliku nizozemskog majstora. Čim se za oporuku sazna, oko holandske će se slike odmotati neopisivo zamršeni pustolovno-kriminalistički zaplet koji uključuje gramzivog grofičina sina ( Adrian Brody), plaćenog ubojicu ( Willem Dafoe), slastičare i kapucine, fašistički puč, početak rata, pa čak i tajno društvo elitnih konsijerža koje se zove - Družba ukrštenih ključeva!

Hotelski ključevi

Naravno, sve ovo još je dodatno zapetljano Andersonovom narativnom strategijom kineskih kutija u kojoj nas svaki pripovjedač štafetno vodi do narednog.

Tako mladi pisac sluša upraviteljevu priču, stari je pisac potkraj života pripovijeda u kameru, a na koncu čitateljica čita piščev roman “The Grand Budapest Hotel” pokraj njegova spomenika na kojem vise - hotelski ključevi koje su ostavili obožavatelji.

Naravno - kako već to kod Wesa Andersona biva - čitavo vrijeme imate dojam da je u filmu ponajmanje bitan sam zaplet. On jest i šarmantan i duhovit i lako se gleda, no ono što (ne samo ovdje - uvijek) zanima Andersona jesu kulturološke reference i komentari koji su pobacani doslovno svugdje - od uniformi do slastičarnice, od tugaljivog lobija hotela koji podsjeća na DDR do aristokratske dvorane trofeja, pa sve do muzike Alexandrea Desplata koja je usisala sve moguće K.u.K. muzičke utjecaje - jodlanja, citre, slavenske napjeve i romantizam.

Od draperije i kutije keksa do broša na uniformi, Andersonov je film veliki, raskošni, luckasti komentar na srednjoeuropsku povijest, arhitekturu, prošle ideologije i način života.

U svemu tome dodatni su začin zabave glasoviti glumci koji se često pojavljuju u malim ulogama, neki čak u jednoj sceni. Tako Tilda Swinton kao grofica ima samo dvije scene, kao i Mathie Almaric i Lea Seydoux koji glume sobare Berghofe i Taxisa.

Sjajne epizode

Harvey Keitel kolosalno je zabavan u maloj epizodi tetoviranog ruskog robijaša, a Bill Murray ima doslovno jednu scenu u kojoj glumi jednog od pripadnika Ukrštenih ključeva.

Uz Fiennesa - međutim - pravi je nosilac filma debitant Tony Revelori koji glumi maloljetnog arapskog liftboja.

“Grand Budapest Hotel” pametna je, šarmantna djetinjarija, konzervativna, nostalgičarska fantazija za “starim, dobrim vremenima” koja se s jedne strane poigrava srednjoeuropskom poviješću, slikama, teksturama, a s druge priziva baštinu trivijalnog, pustolovnog filma 20-ih. Anderson je htio biti i oštrouman i zabavan. Mislim da mu je uspjelo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 22:47