TI IMAŠ NOĆ Dosad najuspješniji dugometražni film mlade crnogorske kinematografije

Od zemalja bivše Jugoslavije, Crna Gora je najsporije i najtegobnije formirala novu kinematografiju.

Od svih ex-YU kinematografija, Crna Gora je nakon ‘90 snimila najmanje filmova i imala najmanje uspjeha. Tome je bez sumnje kumovala činjenica što su ionako rijetki crnogorski režiseri i glumci bili usmjereni na Beograd i snažnu srpsku filmsku industriju.

Ipak, stvari se mijenjaju. Posljednjih godina, u Crnoj Gori se pojavio zanimljiv novi naraštaj mladih režisera. Skupina redatelja u kojoj se osobito izdvajaju Ivan Marinović, Dušan Kasalica i Ivan Salatić tijekom posljednjih se nekoliko godina pojavila s obećavajućim kratkim filmovima koji ulaze na ozbiljne festivale kao što su Venecija i Sarajevo, te na njima dobivaju nagrade. Taj zanimljivi naraštaj filmaša ili je pred prvim dugometražnim filmom, ili su ga netom snimili. Bilo je pitanje kakvi će biti ti dugi filmovi jednom kad napokon osvanu.

Premijera na Mostri

Zagrebačka publika u prilici je vidjeti dio odgovora na to pitanje. U petak se, naime, na zagrebačkom Human Rights Film Festivalu prikazuje “Ti imaš noć” Ivana Salatića, dosad najuspješniji dugometražni film mlade crnogorske kinematografije. Riječ je o filmu koji je svjetsku premijeru imao u rujnu u popratnom programu Orizzonti venecijanske Mostre, festivala na kojem je Salatić već prikazao svoj debitantski kratki film.

Salatićev film mozaička je drama koja se bavi nizom likova iz malenog gradića Bijela pokraj Herceg Novog u Boki kotorskoj. Prva od junakinja koju upoznajemo je Sanja (Ivana Vuković), mlada žena koja radi kao pečalbar na velikom putničkom kruzeru. Emigrantica među emigrantima, Sanja se na koncu krstarenja vraća u Bijelu u kojoj joj žive tinejdžerski sin Luka i bivši muž. Muž preživljava tako da s podvodnom puškom lovi ribu, koju pak na ulici prodaje njegov stari otac (Momčilo Pićurić).

Svi likovi filma - među njima i Sanjini roditelji - obilježeni su socijalnom traumom koju čitav gradić nosi kao breme. Većina mještana radila je u lokalnom brodogradilištu. Škver je, međutim, otpustio većinu radnika i čeka bankrot, pa mještani žive ili od prekarnih poslova, ili se poput junakinje spremaju u emigraciju.

Taj središnji motiv - postindustrijske propasti - režiser Salatić naglašava zanimljivim dramaturškim postupkom. Na tri četvrt filma, točno gdje bi se dramaturški očekivao emocionalni klimaks, on u film montira jugoslavenski žurnal koji prikazuje porinuće u brodogradilištu Bijela. Nakon crno-bijelih prizora nasmijanih radnika i ushita proizvodnje, Salatić nas vraća natrag u čemer tranzicijske Bijele. Od te točke, likove još više razumijemo, a njihov nam je usud to žalosniji: nije oduvijek bilo ovako, ti ljudi i to mjesto pamtili su vremena koja su bila drukčija.

Film beznađa

Salatić nije režiser čiji su filmovi laki za gledanje. Riječ je o autoru radikalno minimalističkog redateljskog pisma koji najviše podsjeća na autore azijskog “slow cinema” kao što su Weerasethakul ili Tsai Ming-liang. Film mu se sastoji od onirički sporih, refleksivnih kadrova u kojima vizualno dominiraju prizori rasapa, plijesni, memle i ruina. Istodobno, Salatićev film priključuje se nipošto malom korpusu postjugoslavenskih umjetnika koji s nostalgičnom rezignacijom uzdižu epohu iščezle industrije. Kao u slikarstvu Martine Grlić ili u dokumentarcima Gorana Devića, u Salatićevom se filmu era industrije prikazuje kao mitološko zlatno doba koje se svojim sjenom nadvija nad mizernim, liliputanskim danas.

U jednoj od scena filma, djed (Pićurić) pripovijeda unuku (Petrone) o epohi kad je i sam radio u brodogradilištu. “Gradili smo džinove”, kaže unuku suhi starac, “mislili smo da će nas nadživjeti, a oni su otišli prije nas.” U istoj sceni, starac koji životari od preprodaje ribe izgovara rečenicu koja je možda najoštrija dijagnoza postjugoslavenske tranzicije u suvremenom filmu. “Ja nemam ništa”, kaže starac unuku, “a ti imaš noć”. Ta strašna kletva - “ti imaš noć” - Salatićevom filmu daje i naslov.

Salatićev film je - ukratko - film krajnjeg beznađa, iskaz generacije koja s pravom ili ne vjeruje da su im roditelji živjeli u mitskom zlatnom dobu, a da za njih same nema baš nikakve nade. To je diskurs koji u kulturnim proizvodima bivše Jugoslavije nalazimo sve češće - a to očito nije slučajno.

You Have the Night_Trailer from Ivan Salatic on Vimeo.