Tomislav Pinter: Ekspert za ratne spektakle kojeg su voljeli Tito i Orson Welles

ZAGREB - Po završetku snimanja ratnog spektakla “Sutjeska”, 1973. godine, domaćini su odlučili organizirati oproštajnu večeru za Richarda Burtona , koji je u filmu glumio Josipa Broza Tita , i njegovu suprugu Elizabeth Taylor, koja je nekoliko dana ranije stigla helikopterom na Tjentište. Na šumskom proplanku postavljeno je nekoliko stolova s bijelim stolnjacima, a nedaleko njih na žaru se okretalo šest janjaca. Uzvanici - među kojima je bilo mnoštvo političara koji jedva da su imali veze s filmom - su posjedali, a svi pogledi bili su uprti u Liz Taylor, čiji su se briljanti još više isticali na pozadini borove šume. Ideja je organizatora bila - s kojom redatelj Stipe Delić nije imao ništa - da se za hollywoodske zvijezde upriliči noćna borba Nijemaca i partizana. Od žestoke pucnjave i eksplozija ručnih granata ništa se nije vidjelo, a kad je sve utihnulo, iz mraka su iskrsnula šestorica “partizana”, uzela janjce s ražnja i počela s njima mahati pred gostima, proizvodeći neartikulirane zvukove.

Godine pisanja

Što su o tome mislili Burton i Liz možda nikad nećemo doznati, jer se u brojnim knjigama o njima ta zgoda ne spominje, ali ju je zato potanko opisao veliki hrvatski snimatelj Tomislav Pinter u svojoj autobiografiji “Blijeda sjećanja”, koju je upravo objavila izdavačka kuća Durieux. Pinter je umro 2008., nagrižen teškom bolešću, pa kako je u toj vrsti posla dobra fizička kondicija pretpostavka prihvaćanja bilo kakvog angažmana, posljednje godine svoga života posvetio je pisanju. Imao je što i bilježiti, jer povijest jugoslavenskog filma bez njegova bi doprinosa bila nešto posve drugo, neusporedivo manje uzbudljivo.

Nominacija za Oscara

Iako je kontinuirano snimao cjelovečernje igrane filmove od početka šezdesetih, direktor fotografije za koga se svi otimaju postao je od sredine toga desetljeća. Naime, na pulskom festivalu 1965. Zlatnu arenu su podijelili filmovi “Prometej s otoka Viševice” Vatroslava Mimice i “Tri” Aleksandra Petrovića, a u oba se iza kamere nalazio Pinter. Prvi je zapaženo predstavljen na tada vrlo uglednom međunarodnom festivalu u Moskvi, gdje je Pinter dobio diplomu za svoj rad i zaintrigirao Michelangela Antonionija neobičnom fakturom fotografije, dok je drugi nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma - dostatno da snimatelj ta dva danas neprikosnovena klasika postane prvo ime jugoslavenskog filma u toj vrsti djelatnosti.

U doba proboja autorske kinematografije stekao je reputaciju time što je smislio osebujan vizualni prosede koji je podupirao modernistički stil redatelja kao što su Zvonimir Berković, Ante Babaja, Mimica i Petrović.

Poseban kolorit

U “Rondu” se nadahnuo slikarstvom Miljenka Stančića, u “Brezi” naivnim slikarstvom, dok je u “Skupljačima perja”, unatoč vapaju redatelja za crno-bijelom fotografijom, upotrijebio poseban kolorit koji je tako impresionirao žiri u Cannesu da bi mu rado dali priznanje, ali se nisu mogli odlučiti između njega i kasnije velike snimateljske zvijezde Jörgena Perssona, koji je obavio fenomenalan posao u “Elviri Madigan” Boa Widerberga. Za njega su se zanimali John Huston i Gillo Pontecorvo, no međunarodnu karijeru nije napravio jer nije imao agenta, a u Jadran filmu bi mu uvijek sa zakašnjenjem javili da se neki poznati redatelj zanimao za njega. Osim toga, u Cannesu je objasnio legendarnom Vincenteu Minneliju da ne može prihvatiti njegovu ponudu da dođe u Hollywood, jer bi tamo morao prihvatiti svaki posao koji mu se ponudi, dok je u Jugoslaviji u mogućnosti birati projekte.

Nije da je zbog toga osobito patio. Orson Welles bio je vrlo zadovoljan njegovim radom (radili su na “Mletačkom trgovcu), a krajem šezdesetih već su ga “bezecirali” za najskuplju vrstu filmova koji su se tada realizirali u Jugoslaviji - partizanske spektakle.

Miljenik kolega

Pinter ističe da tu vrstu poslova nije prihvaćao zbog novca, nego mogućnosti koje su mu nudili filmovi velikog budžeta - ovladavanje mogućnostima skupih kamera koje su jednom Babaji ili Berkoviću bile nedostupne te koordinacija pokreta u kadru sa stotinama statista. Da bi sa sebe skinuo etiketu “državnog snimatelja”, namjerno je prihvatio film “Timon” Tomislava Radića, koji se snimao 16mm kamerom u izuzetno teškim uvjetima, s malo novca i na zatečenim lokacijama.

Najveća mu pohvala nisu bile Zlatne arene, nego činjenica da su ga nekadašnji direktori fotografije, koji su se ogledali kao redatelji, angažiralo kao snimatelja: među njima su ne samo Nikola Tanhofer (“Dvostruki obruč”), Aleksandar Petković (“Aller retour”, “Hajduk”), Jure Pervanje (“Do kraja i dalje”) i Karpo Godina (“Umjetni raj”), nego i hollywoodski majstor Caleb Dechanel (“Crusoe”).

Sigurni klinac

“Blijeda sjećanja” iznimno su uzbudljivo štivo, koje će zaintrigirati i dobre poznavatelje Pinterova životopisa.

Potpuna su novina uspomene na djetinjstvo, dječaka koji je odrastao bez roditelja (majka je rano umrla, a otac je bio bolestan), samo uz baku, u Prezidu podno Snežnika, gdje je šest mjeseci u godini bilo snijega. Po povratku u Zagreb morao se prilagođavati novoj sredini ali je sigurni klinac uvijek znao odabrati trenutak kada se može uklopiti u kvartovsko društvo.

Upisao je Likovnu akademiju, ali od ozbiljnog studija nije bilo ništa, jer je u potrazi za poslom navratio u Jadran film, koji se tada nalazio na Jordanovcu: primili su ga na probni rok i proveli kroz mnoštvo pomoćnih poslova, sve dok se nije potvrdio kao pouzdan snimatelj.

Prvu priliku da snimi cjelovečernji film dobio je sredinom pedesetih, bila je to pomorska komedija “Mala Jole” s mladom Ksenijom Domljan (kasnije Urličić) u glavnoj ulozi, no nedovršeni film završio je u bunkeru.

Osam Zlatnih arena

Kao već afirmirani snimatelj sa četiri Zlatne arene (ukupno ih je dobio osam) dobio je ponudu Veljka Bulajića da snimi njegovu “Bitku na Neretvi”. Redatelj još nije imao nikakav ozbiljan budžet, pa je upriličio snimanje samo jedne scene za političke i ine sponzore. To je prokušani trik u svijetu filma. Upalilo je, jer je redatelj poslije dobio podršku ne samo svih domaćih producenata i distributera, nego i Jugoslavenske narodne armije. Pinter je osobito bio impresioniran radom Bulajićevog press atašea Antuna Vrdoljaka: svi mediji su bili zasuti informacijama o filmu.

Pinter se prisjeća kako im je Ankica Tuđman kuhala kave dok su snimali “Jedanaestu zapovijed” u kući njenog supruga Franje u Nazorovoj ulici, te kako je Christopher Lee, dobar poznavatelj političkih prilika na ovim prostorima, još sredinom osamdesetih najavljivao da će Balkan uskoro “proključati”. Pinter ne zaboravlja ni zgodu s producenticom Vesnom Mort koja mu je 1993. objasnila da mu za snimanje filma Lukasa Nole “Svaki put kad se rastajemo” (pet tjedana snimanja, po šest dana u tjednu) može jedino ponuditi honorar od 2 tisuće kuna. Poslije je za njega dobio Zlatnu arenu, ali ponižavajući ugovor nije zaboravio.

“Blijeda sjećanja” nisu namijenjena samo filmoljupcima nego i svim čitateljima koje zanimaju sudbine iznimnih pojedinaca. Tomislav Pinter bio je upravo takav.