TUSTA, LEGENDA KUD-A IDIJOTI Do sitnih je sati svirao, ujutro bi uredno odlazio na posao u Uljanik

KUD Idijoti bili su neobičan bend po mnogočemu.

Imali su ime koje se opire hrvatskom pravopisu (kad su u Ljubljani u hali Tivoli nastupali kao predgrupa Ramonesima, netko ih je na plakatu gramatički ispravno napisao “KUD Idioti”, a budući da je u pitanju bila njihova omiljena grupa, nije im to toliko smetalo), iako su formalno pripadali punku (ili post punku, kako su upućeni tvrdili), imali su duge kose, a ne kratke frizure, tipične za pankere, slovili su kao najžešća jugoslavenska grupa krajem osamdesetih (tako bar tvrdi Sejo Sexon, kojem se glede takvih sudova može vjerovati), a njihov pjevač Branko Črnac Tusta priključio im se kad je već imao 30 godina (oni su dotad postojali barem četiri) i nije imao bogzna kakvog iskustva na rock-sceni.

Andrej Korovljev

Upravo je Tusta, koji je umro u listopadu 2012. u 56. godini, tema novog dokumentarca Andreja Korovljeva, premijerno prikazanog na ovogodišnjem Motovun Film Festivalu: kako su KUD Idijoti pulska grupa, ne čudi što su ulaznice odmah rasprodane, pa su morali organizirati još jednu projekciju.

Film će u srijedu biti na programu Liburnia film festivala, no dan prije toga moći ćete pogledati još jedan dokumentarac Korovljeva, “Godine hrđe”, koji, vidjet ćete, također ima izvjesne veze s “Tustom”. Ako ne odete na LFF, nije to smak svijeta, “Tusta” će, naime u rujnu, tako nam tvrde u Factumu Nenada Puhovskog, u redovnu distribuciju po Hrvatskoj.

Korovljev je pripremao i radio “Tustu” punih pet godina. Najprije je mislio da će to biti jednosatni film, no snimljeni materijal se samo gomilao i naposljetku su jedva sklopili verziju od 109 minuta. I to je pravo čudo, jer film je čak i prenabijen informacijama, razgovorima s njegovom obitelji i znancima te koncertnim nastupima.

Crvena majica

Ovi potonji su u početku samo VHS snimke, drugoga u to doba nije bilo, jer treba znati da ih je osamdesetih i u prvoj polovici devedesetih televizija uredno zaobilazila. Razumljivo, kad su slovili za ljevičarski bend, crvena zvijezda bila im je obavezan simbol, a Tusta bi ponekad nastupao u crvenoj majici na kojoj je pisalo “Antifascista”. Politici nisu pristupali sa strašću, nego s ironijom, samo je u jednoj prigodi Tusta povikao “Glasajte za sve, samo ne za HDZ”, također, mrzili su i Miloševića, ali im je Franjo Tuđman bio tu blizu i, kao takav, predmet puno većeg prezira.

Zagreb ih je doživljavao kao nekakve Istrijane koji su došli tko zna odakle, imala je hrvatska metropola svoje glazbene favorite, u koje su se mogli ugurati jedino Splićani i eventualno Riječani. Puno su bolje prolazili u Srbiji, Vojvodini, Sloveniji i Bosni. Na žalost, njihova se baza počela raspadati početkom devedesetih i ostala im je samo Slovenija: kako tvrdi jedan od članova benda, nekoliko gaža kod susjeda bilo je dovoljno da se dva-tri mjeseca može pristojno živjeti.

Njihov proboj u Puli nije bio lak, jer je netko izračunao da je tamo u jednom trenutku bilo barem pedeset bendova. Pogurala ih je pobjeda na Subotičkom rock festivalu 1987. - u konkurenciji od 300 bendova - što je bila vijest koju je prenijela i tadašnja Televizija Zagreb. Odmah su dobili ponudu za turneju po Mađarskoj, imali su sreću da su se na njihovu prvom nastupu zatekli i Puljani na ekskurziji, pa se koncert pretvorio u ludnicu. Švicarski menadžer bio je impresioniran i pozvao ih je u svoju zemlju, a za njih se zainteresirao i Branko Bele (ex-Buldožer), urednik u ljubljanskom Helidonu, kad je čuo da je na njihovom koncertu u Sloveniji bilo 600 ljudi, i ponudio im snimanje albuma.

Te 1987. napravili su i najveći skandal u karijeri, iako potpuno nehotično, na rock-festivalu u Reggio Calabriji izveli su svoj “standard” “Bandiera rossa” (drugi tog tipa je “O’ Bella Ciao”) i shvatili su da se nešto čudno zbiva: publika se podijelila, jedni su namjeravali napustiti koncert, drugi su se još više pribili uz scenu, a na pozornicu se su popela dva karabinjera i pokušala prekinuti svirku, no Tusta im to nije dopustio.

O tome su pisale talijanske novine, a, naravno, i jugoslavenske, koje su jedva dočekale pankerski incident. Poslije je nešto slično doživio i Zuchhero, njegova verzija komunističko-radničke himne bila je prilično ironična, ali i to je bilo dostatno da ga poistovjete s ljevičarskom ideologijom. Do hrvatskih izdavača probili su se tek 1997. i za Dancing Bear objavili “Cijenu ponosa” i kasnije jedan album uživo.

Radnički prosvjedi

Tusta bi se bez odmaka iscrpljivao na koncertima, do sitnih sati razgovarao sa svojim poklonicima, ali ujutro bi se uredno pojavio na radnome mjestu u Uljaniku, u odjelu električnih strojeva i uređaja, gdje je postao voditelj. Bio je i povjerenik Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, vrlo aktivan u radničkim prosvjedima.

Članovi benda prepričavaju kako su se putovanja na turneje promijenila kad je stigao mobitel, Tusta se ne bi odvajao od te spravice i u kombiju bi rješavao probleme vezane uz Uljanik. Grupa se formalno raspala 1999., ipak su bili prvi hrvatski bend koji je prije toga stigao gostovati u Beogradu, koncerti su bili sjajno posjećeni, a tamošnji kritičar i urednik Petar Janjatović bio je razočaran kad ih je poslije posjetio u Puli i zatekao na partyju na kojem među njima nije bilo uzajamne komunikacije.

Tusta i obitelj? Za to treba pogledati film, to su previše fine emocije da bi se prepričavale. Svakako ga nisu zaboravili, u Puli su po njemu nazvali prilaz Uljaniku, dobio je i ulicu u Novom Sadu (tamo se, naime, vjenčao, to mu je bio drugi od tri braka), gdje je bio iznimno popularan, a napravili su mu i mural u Staroj Pazovi. Tusta je već za života bio legenda, a u tom se pogledu ni danas ništa nije promijenilo.