U usporedbi s hororom ‘Titan‘ mnogi filmovi djeluju kao filmovi za župne prvopričesnice

Projekcijom filma "Košnica" Kosovarke Blerte Basholli jučer je u Zagrebu počelo ovogodišnje izdanje Zagreb Film Festivala.

Već prvi puni dan festivala - ponedjeljak - donosi niz atraktivnih filmova. Među njima je i onaj oko kojeg je ovih mjeseci u svijetu najviše letjelo perje. Taj film je "Titan", body-horror koji potpisuje francuska redateljica Julia Ducournau. Drugi film francuske redateljice premijerno je prikazan ovog ljeta u Cannesu, gdje ga je dio komentatora slavio kao budući kultni film, a drugi primio sa snebivanjem. Žiri je na koncu presudio tako što je Ducournau dao Zlatnu palmu. Postala je tek druga redateljica s glavnom canneskom nagradom, a tu odluku žirija mnogi su smatrali jednom od najkontroverznijih u povijesti festivala.

"Titan" je, ukratko, film koji pobuđuje prepirke i nikog ne ostavlja ravnodušnim. A to nije čudno ima li se na umu da film za junakinju ima ženu serijskog ubojicu koja u glavi ima titansku pločicu, seksa se s automobilom, umjesto krvi menstruira motorno ulje, a na pola filma sebe preobrazi u muškarca tako što ošiša kosu i slomi vlastiti nos udarcem glave u keramički umivaonik. Cronenberg, Ballard, Tsukamoto, LaBruce i Leos Carax prema "Titanu" izgledaju kao filmski program za župne prvopričesnice.

Pariška redateljica Ducurnau (1989.) nišni je kultni status stekla već svojim prvim filmom "Raw" (Sirovo, 2016.), koji je za mnoge, pa i autora ovog teksta, bolji od "Titana". Film o veganki studentici veterine koja kao brucošica otkriva opsesiju sirovim mesom bio je smješten u jeziv svijet studentskih bratstava i inicijacija, pun hijerarhije, podložnosti, sadizma i nasilja. Teme nasilja, zloće i tijela Ducournau je u "Titanu" nadogradila još očitijim transrodnim i queer motivima, a junakinja filma Alexia kao da je neka novostoljetna, kiberpunk Nikita.