Piše Jurica Pavičić

U Zagrebu film najslavnijeg političkog zatvorenika među režiserima današnjice koji snima - iz kućnog pritvora. Svakako pogledajte

Nema medvjeda

 Imdb/
U srijedu će na programu Human Rights Film Festivala bit će prikazan film Jafara Panahija ‘Nema medvjeda‘ kojeg je snimio u nesvakidašnjim okolnostima.

Još od svojih prvih filmova iz sredine devedesetih Jafar Panahi je među najslavnijim, ako ne i svjetski najslavniji iranski filmski režiser. Panahi je, međutim, i najslavniji politički zatvorenik među filmskim režiserima današnjice.

Iranski revolucionarni sud osudio je Panahija prvi put na zatvor još 2010., kad je dobio šest godina robije. Od tada naovamo Panahi manje-više trajno živi između žalbi i priziva, zatvora i kućnih pritvora. Osuđivan je na zatvor više puta, a posljednji put ove godine u srpnju. Istodobno- makar potpuno nevjerojatno - neprestano snima filmove. Od prve presude 2010.- kad mu je formalno zabranjen rad- snimio je šest dugih i više kratkih filmova. Kad mu je zabranjena normalna produkcija, filmove je snimao u kućnoj radinosti, s minimalnom ekipom. Kad je bio u kućnom pritvoru, filmove je snimao u četiri zida kuće.

Jedan je film čitav snimio u taksiju, mobitelom. Neke je snimio tako što bi preko laptopa na daljinu koordinirao ekipu. Sve je vrijeme sa fascinantnom žilavošću i dalje radio. Istodobno, sve je vrijeme otklanjao mogućnost da emigrira. Vjerojatno je ne jednom morao odgovarati na pitanje: pobogu, zašto? E, pa umjesto odgovora na to pitanje Panahi je- snimio film. Film koji je zagrebačka publika u prilici vidjeti ove srijede.

Ove će srijede, naime, na programu Human Rights Film Festivala biti prikazan film "Nema medvjeda" kojeg je Panahi snimio početkom ove godine u za sebe svakidašnje nesvakidašnjim okolnostima. Film je premijeru imao u rujnu na Mostri u Veneciji gdje je dobio Srebrenog medvjeda. U tom trenutku Panahi je (opet) bio u zatvoru gdje je izdržavao novu, tko zna po redu koju kaznu. Junak "Nema medvjeda" filmski je režiser kojeg glumi sam Panahi, a faktički je njegov alter ego. Režiser očito ima zabranu rada i napuštanja zemlje, pa snima film na daljinu. Kamere i ekipa su u Turskoj gdje na ulicama pograničnog grada snimaju film o iranskim izbjeglicama koje se žele domoći Zapada. Režiser nadgleda rad i naputke im daje s distance, preko laptopa. On- međutim- fizički nije daleko. Nalazi se u pograničnom selu u kojem živi azersko stanovništvo. Redovno se sastaje s asistentom režije koji noću terencem prelazi granicu koristeći švercersku rutu. Iako je u selu Internet očajan, redatelj ustrajava na tome da želi biti u fizičkoj blizini seta. Sam-međutim-ne prelazi granicu, vjerojatno prestrašen da se u tom slučaju nikad ne bi vratio.

Panahijev film prati dvije fabularne linije. Jedna se bavi naturščicima koji s turske strane u filmu glume sami sebe, te postupno postaju sve nezadovoljniji fikcijom u koju ih režiser uvlači. Druga se fabularna linija zbiva u samom selu. Režiser tamo u slobodnom vremenu snima prizore za koje misli da su dokumentarno zanimljivi. U jednom trenutku snimi par koji ljubaka. Ono što ne zna jest da zaljubljeni nisu vjereni, a ona je obećana trećem, mjesnom starom momku. Seljani to doznaju i traže da im prikaže snimku kao dokaz u vjeridbenoj parnici. Redatelj zaštiti romantični par i slaže da snimak ne postoji. Ipak- tek tu počinje niz komplikacija proizišlih iz sudara modernog mentaliteta i okoštalih običajnih normi. Oba zapleta u osnovi se bave temom koja je mila ne samo Panahiju, nego i drugim iranskim redateljima: to je etika snimljene slike. "Nema medvjeda" kao da se pita na koji način film-pa i nehotice-bilježi istinu.

Kakva je odgovornost onog koji snima? Kako on mijenja ono što snima? I-s kojim pravom to radi? Kakve će to posljedice imati na treće ljude? U jednoj od scena u Panahijevom filmu- možda i najdojmljivijoj- asistent Panahija vodi krijumčarskom makadamom preko brda put Turske. Parkiraju terenac na prijevoju i gledaju svjetla pograničnog turskog grada, grada u kojem žene hodaju otkrivene, a ekipa u kafiću pije točeno pivo. Asistent nagovara režisera da ne bude iracionalan, da pređe granicu i snima film s ekipom, a da se potom ili vrati ili, ako baš ushtjedne tako, ne vrati. Redatelj ga pita gdje je točno granica, a asistent mu odgovara "točno tu gdje stojite". Panahijev lik tada strelovito poskoči i napravi korak natrag, kao da je granica za njega nevidljiva žica pod nabojem. Tu nevidljivu crtu nije spreman preči, čak ni po cijenu zatvora, kućnog pritvora, otežanog rada i režiranja na daljinu. Redatelj zna: s onu stranu crte, on više nije i neće biti ono što jest. Ako smo se godinama svi pomalo pitali zašto Panahi ne želi napustiti despociju koja ga ugnjetava, sad taj odgovor znamo. Film "Nema medvjeda" nije ništa drugo doli snimljeni odgovor.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 05:15