Tomislav Kurelec, svestrani kritičar koga je bilo teško svrstati u bilo koju grupaciju, jer se opirao klasifikacijama, umro je u Zagrebu u 83. godini. Rođen je u Karlovcu, diplomirao komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a isprva je pisao najčešće u kazalištu i filmu. Šezdesetih godina još nije bilo Interneta, pa je obrazovanje bilo presudno da biste nekoga upamtili. Naletio sam na njegov esej o Rogeru Cormanu, mislim da je bio objavljen u časopisu "15 dana" koji je uređivao Slavko Kovač u prostorijama Narodnog sveučilišta "Moše Pijade", zato što su filmovi tog redatelja, pogotovo oni inspirirani opusom Edgara Allana Poea, potkraj šezdesetih preplavili naša kina. Zahvaljujući Kurelčevom napisu otišao sam pogledati "Ligejin grob", s redateljevim omiljenim glumcem Vincentom Priceom i engleskom televizijskom zvijezdom Elizabeth Shepherd (serija "Saga o Forsythima") u glavnim ulogama, i nisam požalio. Tek sam upisao fakultet, ali puno više od predavanja zanimali su me filmovi, pogotovo oni Cormanovi. U trenu sam odgledao "Pad kuće Usher" i "Njihalo strave", velike hitove jer su vizualno atraktivni horori privlačili ne mali broj gledatelja, no "Ligejin grob" ostao mi je na vrhu top liste najvažnijih filmova svih vremena. O tome zašto je to tako – drugom prilikom.
U doba kad je Kurelec počinjao pisati o filmu, već se formirala generacija "Hičkokovaca" (Ante Peterlić, Vladimir Vuković, Branko Ivanda i njih još nekolicina), po logici stvari njoj je pripadao i pridošlica iz Karlovca, tada već asistent na odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta, ali njemu se takve "etikete" nisu dopadale, već je počinjao režirati, kako u kazalištu, tako na filmu i televiziji, a bolje smo se upoznali nešto kasnije, za tzv. Vladekovim stolom u kavani "Corso", na početku Gundulićeve ulice (danas više ne postoji): to je bila neka vrsta demokratske brbljaonice, svatko bi lupetao o onome što bi mu palo na pamet, Kurelec je uvijek bio pomalo suzdržan, ali uporan kad je trebalo obraniti svoj stav. Ja sam već imao svoju grupu kritičara s kojom sam osnovao časopis "Film", posprdno su nas zvali "Žanrovci", ali smo objavljivali i Kurelčeve tekstove, jer je on dosta putovao i informirao nas o zbivanjima u kinematografijama Istočne Europe. Krajem sedamdesetih postao sam vanjski suradnik u filmskoj redakciji Televizije Zagreb i ne sluteći da ću tamo kasnije opet naletjeti na Kurelca. Naime, kad se dinamični glavni urednik redakcije Nenad Pata zamjerio televizijskoj vrhušci, zamijenio ga je nitko drugi nego Kurelec. Tada sam već našao regularni posao u zagrebačkim Kinematografima, no krajem osamdesetih imao sam već dosta slobodnog vremena, pa sam s pokojnim Vladimirom Tomićem počeo uređivati emisiju o filmu "Moderna vremena". Kurelec nam je bio formalno urednik, zapravo je pazio da ne napravimo nekakvu glupost, ali se nije igrao cenzora. Devedesetih je imao problem, jer je na televiziju došao Antun Vrdoljak, čiji smo projekt (iz kojeg će se kasnije roditi film i serija "Duga mračna noć") rezolutno otpilili na fondu za kinematografiju. Meni nije mogao ništa jer sam već bio među osnivačima tjednika "Globus", ali Kurelca je mučio u svakoj prilici, što nije bilo lako za izdržati.
Filmska kritika bila je tada već institucionalno organizirana, kada je HDZ izgubio vlast i Kurelcu je postalo lakše, ali u novom mileniju stekao je uvjete za mirovinu i time sebi zapravo otvorio nove prostore slobode. Godine 2004. objavio je svoju jedinu knjigu o filmu, "Filmska kronika – zapisi o hrvatskom filmu", izbor svojih članaka o domaćoj kinematografiji, koja je kao i sve što se objavljivalo na ovim prostorima bila dosta dragocjena. Poslije je dobio nagradu "Vladimir Vuković" za životno djelo, nju mu je dodijelilo Hrvatsko društvo filmskih kritičara, a posljednji put smo razgovarali u bivšem Radničkom sveučilištu "Moše Pijade" (još za socijalizma svi smo ga zvali pojednostavljeno "Moša") i pokušavali sjećao-.se prisjetiti kako je izgledao "Vladekov stol". Tako se zvao dokumentarac koji je snimao jedan naš mlađi kolega, ali od mene nisu imali velike koristi, jer se ja gotovo ničeg nisam sjećao.