UMRO VITTORIO TAVIANI Odlazak velikana talijanskog filma, jednog od braće koja čine slavni dvojac

Nimalo slučajno da se Vittorio Taviani nije pojavio pred kamerama HRT-a u ciklusu filmova režiranih s bratom Paolom: taj je program završio u subotu uvečer njihovim najpoznatijim ostvarenjem “Noć svetog Lovre”, a već danas je stigla vijest da je on preminuo.

Prije otprilike godinu dana udario ga je automobil i otad je neprestano boravio po bolnicama, ali nije mogao propustiti pripreme za snimanje njihova najnovijeg filma “Privatno pitanje” po istoimenom romanu Beppea Fenoglia, bivšeg pripadnika talijanskog partizanskog pokreta. Na setu se zbog bolesti nije pojavljivao, pa će film završiti sam Paolo, ali će po svoj prilici potpisati i brata. Datum pokopa neće biti objavljen, nego će ga kremirati u krugu obitelji.

Brojna priznanja

Vittorio Taviani imao je 88 godina, bio je dvije godine stariji od Paola, obojica su rođena u San Miniatu (gdje je i snimljen “Noć svetog Lovre”), počeo je studirati pravo, ali je brzo shvatio da ga film puno više zanima, a zajedno su u Pisi vodili filmski klub.

Preselili su se u Rim, a prve duge filmove nisu režirali kao dvojac nego trojac: s legendarnim dokumentaristom Jorisom Ivensom napravili su film provokativna naslova “Italija nije siromašna zemlja”, a s Valentinom Orsinijem prva dva duga igrana filma “Čovjek koga treba spaliti” (1962.) i “Bračni banditi” (1963.).

Definitivno se osamostaljuju političkom dramom “Subverzivni” (1967.), primljenom u službeni program Venecijanskog festivala, u kojem je nastupila i nekoć velika zvijezda jugoslavenskog filma Marija Tocinovski, i otad postaju dio vala angažirane talijanske kinematografije, osobito zapaženi po ostvarenjima “Sveti Mihovil je imao pijetla” (1972.) i “Allonsanfan” (1974.).

Pobjeda u Cannesu s filmom “Ja sam Bog otac” (1977.) promovira ih u međunarodne redateljske zvijezde, a reputaciju učvršćuju ostvarenjima “Noć svetog Lovre” (dobitnik velike nagrade žirija u Cannesu 1982.) i “Kaos” (1984.), potonji po pripovijetkama Luigia Pirandella. Poslije su dobili 1. nagradu u Moskvi za “Uskrsnuće” po Tolstoju, Zlatnog medvjeda u Berlinu za zatvorsku dramu “Cezar mora umrijeti” (2012.) te još niz priznanja za životno djelo.

U harmoniji

Kako su zajedno režirali filmove? Obojica su bili na setu, jedan bi preuzeo određene scene, drugi bi ga promatrao, ali ne bi sugerirao drukčija rješenja, čak ako bi ih i imao. Bili su u svojevrsnoj kreativnoj harmoniji, među njima nije bilo razmirica, a o bratskom stilu rada razgovarali su sa slavnim belgijskim dvojcem braćom Dardenne (dvije Zlatne palme u Cannesu za “Rosettu” i “Dijete”) i Amerikancima braćom Coen (Oscar za “Nema zemlje za starce”). Priznali su da im to nije bog zna kako koristilo, jer su svi sugovornici ustvrdili da su do bratske suradnje došli intuitivno, bez ikakvog predumišljaja. Takav je bio i njihov slučaj.