U Napulju, u kvartu Pozzuoli, osvanuo je danas mural kojim se slavi 90 godina rođenja velike dive, Sophie Loren. Grafit je potpisala talijansko-španjolska umjetnica Leticia Mandragola, ispred kuće u kojoj je diva živjela, u ulici Solfatara.
Inače, to je jedan u nizu događaja kojima je obilježena okrugla obljetnica glumice. Javna televizija Rai emitira nekoliko filmova u kojima je glumila Sophia Loren.
Održana je i svečana večera, za koju ju je odjenuo Giorgio Armani. Ugasila je 90 svjećica na privatnoj zabavi organiziranoj u luksuznom hotelu u rimskoj povijesnoj jezgri, sa 150 uzvanika.
"Sophia Loren je mit star 90 godina", piše Il Corriere, dok rimski list Il Messaggero odaje počast "ikoni ženskih prava", a La Repubblica je povezuje s francuskom kolegicom Brigitte Bardot koja će 28. rujna također napuniti 90 godina.
Devedeseti rođendan Sophije Loren obilježen je, nadalje,. retrospektivom u njujorškome Lincoln Centeru.
Legenda Sedme umjetnosti, glumica i udovica pokojnoga producenta Carla Pontija, vratila se na talijanske male ekrane 2010. u tv filmu o svome životu u kojemu je glumila vlastitu majku. Godine 2014., na svoj 80. rođendan objavila je autobiografiju pod naslovom "Jučer, danas i sutra".
Posljednji put glumila je filmu koji je adaptacija romana Romaina Garyja, a redatelj je bio njezin sin Edoardo Ponti.
O tom je filmu pisao i naš filmski kritičar Nenad Polimac. Tumačio je sljedeće: "Kad ju prvi put ugledate u filmu "Život pred nama" (u originalu "The Life Ahead" ili "La vita davanti a sé"), ne možete vjerovati da su je nekad zvali najljepšom ženom na svijetu. Ispijena, mršava, s naglašenim podočnjacima, teturavog hoda, zar je to krasotica koja nas je zavodila u spektaklu "El Cid" i u triptihu Vittorija De Sice "Jučer, danas, sutra"? Ipak jest, sa svojih 86 godina (koliko je imala u filmu) Sophia Loren odlučila je odreći se svog glamuroznog imidža i uroniti u karakternu ulogu za koju se traži šminka koja poružnjuje, a ne uljepšava. Bit će da se rizik isplatio, jer svjetski mediji bruje o tome kako je glumica ozbiljan favorit za Oscara koji se dodjeljuje nešto kasnije nego što je to uobičajeno, krajem travnja naredne godine. Jednog Oscara već je dobila, davne 1962. za film "La Ciociara" (naslov označava ženu iz tog talijanskog kraja), i tamo se odrekla uljepšavanja i pristala na scenu grupnog silovanja u crkvi od strane marokanskih vojnika, da bi 1991. dobila i počasnog Oscara. Ovaj treći stigao bi u trenutku kad su ju već pomalo zaboravili.
Polimac je pisao i sljedeće: "Tko bi rekao da će djevojčica koju su zvali Štap i Čačkalica napraviti takvu karijeru. Sophia je rođena 1934. Već je bilo dosta kontroverzno to što je dobila prezime Scicolone, na tome je inzistirala njezina majka Romilda Villani, učiteljica glasovira, jer je njezin ljubavnik Riccardo Scicolone uporno odbijao brak (ionako je bio već oženjen). Nastavili su vezu, dobili još jednu kćer, Mariju, i to je bilo sve. Sophia je oca vidjela samo tri puta, kad joj je bilo pet godina, zatim kao sedamnaestogodišnjakinja i kad je bio na samrtnoj postelji. Rekla je da mu sve oprašta, ali ne i to što je njezinu majku i sestru ostavio bez ikakve financijske potpore."
S petnaest godina počela je sudjelovati na natječajima ljepote, a godinu kasnije upisala je glumačku školu Centro sperimentale di cinematografia. Snimala je tada popularne fotoromane pod pseudonimom Sophia Lazzaro, tu i tamo bi se obnažila, a na filmu se morala zadovoljiti malim ulogama (statirala je u spektaklu "Quo Vadis" Mervyna LeRoya), sve dok ju nisu promovirali u ekraniziranoj operi "Aida" (1953). Izgledala je zanosno, ali je samo otvarala usta na prekrasno pjevanje Renate Tebaldi, najveće konkurentice Marije Callas. Već je tada upoznala svog budućeg supruga, moćnog producenta Carla Pontija, međutim, ističe da do prvih uspjeha nije došla "preko kreveta".
Prvi pravi hit snimila je 1954., bio je to omnibus Vittoria De Sice "Napuljsko zlato". Igrala je prodavačicu pizza za kojom se svi okreću, a našla je i idealnog partnera u Marcellu Mastroianniju. Komedije "Šteta što je takva" i "Lijepa mlinarica" bile su iznimno gledane, a u obje je glumio i De Sica. Zapazili su je i u Hollywoodu i angažirali za filmove koji su se snimali na talijanskim i španjolskim lokacijama. U "Dječaku na delfinu" morala je hodati po posebno iskopanim šahtovima jer joj je partner Alan Ladd bio suviše nizak, dok se u pustolovnom spektaklu "Ponos i strast" Cary Grant zaljubio u nju i ponudio joj brak. Odbila ga je (ipak je imala samo 22 godine, a on 53), rekavši da se udaje za Pontija, koji je bio još stariji od nje. Vjenčali su se u Meksiku putem odvjetnika koji su ih zastupali, ali je brak raskinut 1962., kako bi izbjegli optužbu zbog bigamije. Legalno su se vjenčali tek 1966., kad je on dobio službeni razvod od svoje prve supruge, i ostali zajedno sve do njegove smrti 2007. U braku su rođena dva sina, Carlo i Edoardo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....