Velike ambicije festivala koji je dosad bio tek usputna stanica prije Pule

Dani hrvatskog filma ne žele najveće domaće dokumentarce - bio je tek jedan od komentara kojima su mediji popratili objavu programa ovogodišnjih, 24. po redu Dana hrvatskog filma (23.-26. travnja). Umjetnički selektor Željko Luketić, naime, zaobišao je nagrađivane i hvaljene naslove od kojih je najpoznatiji “Goli” Tihe K. Gudac, film o traumama obitelji čiji je djed svojedobno završio na Golom otoku, i uvrstio ih u Salon odbijenih. Je li bio prestrog? Prije je u pitanju dosljednost.

Dani hrvatskog filma osnovani su 1992. i održani u Studentskom centru, kao reakcija na činjenicu da se kinematografija u ratnim godinama raspadala a pulski festival gasio: tamo je prikazano sve što se moglo dobiti, od studentskih do cjelovečernjih igranih filmova, a odaziv publike bio je i više nego dobar. Poslije se Pula trgnula i vratila u svoj program dugi igrani film, a Dani su ostali na dokumentarcima, animiranima, eksperimentalnima, kratkim igranima filmovima i spotovima: selili su se od Studentskog centra do nekadašnje Kinoteke u Kordunskoj i natrag, ali su se postupno prometnuli u smotru za koju se svima manje više fućka.

Skroman budžet

Lani je došlo do paradoksalne situacije da svi bolji filmovi nisu bili premijere nego su već negdje drugdje prikazani, Dani su im bili samo usputna stanica do nekog drugog festivala. Kada je još Hrvatski audiovizualni centar pokušao krajnje nelegalno promijeniti dotadašnjeg organizatora, došlo je do reakcije vijeća festivala u kojem je nekoliko filmskih udruga i Akademija dramske umjetnosti: raspisan je regularni natječaj i novi mandat dobilo je zagrebačko poduzeće Spiritus Movens Zdenke Gold: ona je producentica Zlatnom arenom nagrađenog filma Bobe Jelčića “Obrana i zaštita”, upravo je završila manjinsku koprodukciju “Sieranevada” u režiji velikog rumunjskog filmaša Cristia Puiua (“Smrt gospodina Lazarescua”), a priprema još nekoliko projekata. Spiritus Movens je pobijedio na natječaju jer je dao najrealniji koncept i sugerirao preseljenje festivala iz prevelike dvorane Studentskog centra u kina Europa (službena konkurencija) i Tuškanac (prateći programi). Budžet je za naše festivalske standarde razmjerno skroman - 360 tisuća kuna - i još nije u potpunosti pokriven, glavninu novca osigurali su HAVC i ured za kulturu grada Zagreba, a nešto malo dobiveno je i od sponzora.

Luketić je odmah najavio borbu za vraćanje ugleda festivala: “Goli” i još nekolicina naslova otpali su zato što su neposredno prije prikazani na televiziji, neki od njih i u dva-tri navrata.

Povratak Grand prixa

Zamislite da film Ognjena Sviličića “Takva su pravila” uoči ovogodišnjeg pulskog festivala prikaže HRT, što bi legitimno mogao jer je već obišao kina a ima dosta vremena i za video distribuciju: izbio bi skandal, a producent tako nešto sigurno ne bi dozvolio. Luketić i ekipa iz Spiritus Movensa žele da se svi tako počnu ponašati i prema Danima hrvatskog filma: dakako, nemoguće je izbjeći premijere na ZagrebDoxu, Sarajevo film festivalu ili Zagreb film festivalu, jer su to ipak etablirane smotre, no već sama činjenica da će skoro polovica naslova biti premijerna dostatno svjedoči o namjerama organizatora. Vraća se i Grand prix koji će dodjeljivati tročlani žiri u kojem je i poznati srpski filmaš Mladen Đorđević (“Život i smrt porno bande”), od ove godine u ekipi koja je unijela dašak svježine u već ustajali beogradski FEST, a ima još popriličan broj zanimljivih inicijativa, poput one da se programi slažu tematski a ne kao dosad po filmskim vrstama: eksperimentalni će se ogledati s dokumentarnim, a kratki igrani s animiranim filmovima.

O službenoj konkurenciji nešto više kad se odgledaju svi filmovi, međutim, prateći program iznimno je atraktivan i teško je pobrojati sve što u njemu vrijedi istaći. Premijerno će biti prikazan omnibus “Short Plays” sačinjen iz dvadeset i jednog tri i pol minutnog filma o nogometu koje - između ostalih - potpisuju dobitnik Zlatne palme Apichatpong Weerasethakul, hvaljeni meksički modernist Carlos Reygadas, francusko-argentinski provokator Gaspar Noé te naš Bobo Jelčić.

Rani radovi s Akademije

Zlatnog Oktavijana za životno djelo dobio je veteran Željko Senečić i tom prigodom bit će prikazan film Nikole Babića “Medeni mjesec” za koji je on napravio scenografiju: snimljena 1983., ta erotska tragikomedija imala je skoro milijun gledatelja u bivšoj Jugoslaviji, ali je u posljednja dva i pol desetljeća nismo imali prilike nigdje vidjeti. Poslastica su i namjenski filmovi Nikše Fulgosija, redatelja zlosretne komedije “Male Jole” (snimanje obustavljeno sa 1955. na 1956.), u kojima se upozorava na štošta, od opreza u prometu do odabira životne profesije. Vidjet ćemo i “Rane radove s Akademije dramskih umjetnosti” (filmovi Vinka Grubišića, Vlatke Vorkapić, Kristijana Milića, Gorana Kulenovića i dr.), a najveća gužva bit će po svoj prilici na programu “Dužina nije važna”, koji se bavi erotikom: uz dva “Obiteljska filma” Tomislava Gotovca, koji već desetljećima uživaju kultni status i nisu baš lako dostupni, tu su i djelca Splićanina Dasena Štambuka iz Kino kluba Split, nastala krajem osamdesetih godina: to su prvi gay filmovi ikad napravljeni u Hrvatskoj.