POZADINA GOSTOVANJA FRANCUSKE ROCK ZVIJEZDE

VELJKO VIDAK Kako mi je Rachid Tahadao ključ svoje kuće u Parizu

Veliku alžirsko-francusku rock zvijezdu u Zagreb na Subversive festival doveo je iz Pariza slikar i filmaš Veljko Vidak

John Lennon je navodno rekao da je francuski rock kao englesko vino - katastrofa. No, Rachid Tacha po svemu se izdvaja iz tog stereotipa i svojim je beskompromisnim radom zaslužio titulu prave rock zvijezde u Francuskoj. Robert Plant je jednom rekao ako bi na pusti otok morao ponijeti samo jedan disk, to bi bio Rachid Tacha.

On je frontman prvog arapskog punk rock benda u povijesti. Ako ih je i bilo prije, ništa nije ušlo u povijest. Živeći u Parizu, inspirirao se The Clashom i spojio je alžirski rai, orjentalnu glazbu, s punk rock zvukom.

U jednom presudnom trenutku Rachid Taha u Parizu na koncertu The Clasha kao mladi pjevač daje njima svoju demo snimku, oni odlaze u Englesku i nakon par mjeseci objave pjesmu "Rock The Casbah". Taj je događaj postao urbana legenda. Kako je Casbah u Alžiru, Taha ponovno uzima "Rock the Casbah" i obrađuje ju dodavši orijentalne zvukove i tako je simbolično vraća tamo gdje joj je mjesto. I sam Joe Strummer komentirao je da je bolja od originala. Jesu li oni slušali Rachidove snimke pa su time bili inspirirani da napišu tu pjesmu ili ne, to se ne zna pouzdano, ali ostala je legenda.

Rock the Casbah: Rachid Taha, Mick Jones (The Clash) i Brian Eno uživo na koncertu 'Stop the War'

Upravo zahvaljujući takvom nizu neobičnih i anegdotalnih slučajeva dočekat ćemo velikog francuskog Alžirca u nedjelju 11.5. u zagrebačkoj Tvornici kulture, gdje će nastupiti u sklopu programa Subversive festivala . Naime, Rachidov bliski prijatelj koji je nekoliko godina živio s njim u Parizu, gdje su zajedno pisali, slikali, pa čak i radili na novom albumu kojeg Taha predstavlja u Tvornici, slikar je Veljko Vidak iz Imotskog koji se po završetku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je studirao sa slikarima kao što su David Maljković i Tomislav Ćurković, zaputio na studijski boravak u Pariz 2004. godine.

"Nakon dva tjedna, odlučio sam da se više neću vratiti", kaže Vidak. Mladom čovjeku bez primanja u francuskoj metropoli to nije bio jednostavan zadatak, ali je ustrajao. Grad koji je zavolio zbog francuskih filmova ubrzo mu je razbio iluzije koje je imao. No, očito rođen pod sretnom zvijezdom, Veljko Vidak je ipak uspio. Prvi znak da mu se sudbina osmjehnula doživio je upravo u tih prvih tjedana Pariza, kada je preko jednog prijatelja upoznao Rachida Tachu.

Umjetničko drugarstvo: Rachid Taha i Veljko Vidak

"Nisam znao tko je on i došao sam u njegovu veliku kuću u Parizu, obučen u kožnu jaknu s dugom kosom. Prijatelj me predstavi, gleda me Rachid Tacha i kaže mi: 'Ti si umjetnik, imaš rokersku facu, ja ti dajem ključ od moje kuće i ovdje si uvijek dobrodošao'. I on mi je stvarno dao ključ od svoje kuće. Još uvijek imam taj ključ, kao simbol velikog prijateljstva s jednim velikim čovjekom, Alžircom, legendom", ispričao je Veljko Vidak .

Pjesmu 'Barra Barra' Rachida Tahe koristio je Ridley Scott u filmu 'Pad crnog jastreba'

Nakon nekoliko godina boemskog preživljavanja i upornog rada, vrata Pariza počela su se Vidaku otvarati, jedna za drugima. Nakon vrata Rachidove kuće, Vidak je doživio da mu je na izložbu 2007. godine došao gradonačelnik Pariza Bertrand Delanoë i rekao: "Ti su uvijek dobrodošao u Parizu".

Bio je to veliki simboličan poticaj Vidaku da ustraje u predanom radu. "Još tada Hrvatska nije bila u EU, i ja sam stalno morao nešto kombinirati, ali govorio sam - gradonačelnik Pariza mi je rekao da sam dobrodošao u Pariz, prema tome, meni ne treba više ništa", prisjeća se Vidak.

'Frontier' ('Granica') 2009., ulje na platnu, 130x200cm

U jednom razdoblju Vidak je dobio atelje u dvorcu dvadesetak kilometara pokraj Pariza i doslovno je živio dvije i pol godine u dvorcu. "Tamo sam zapravo napravio najviše radova jer kad živiš u dvorcu, malo si odvojen... To je ogromno zdanje, okruženo s četrdeset hektara šume, imali su tamo konje... To je doista neobičan kontekst za slikanje, ali najbolja stvar u toj situaciji je bila da sam stvarno bio produktivan. Nemaš što drugo raditi u dvorcu, dosadno je i jednostavno radiš, od jutra do mraka. Tamo je živio i jedan pijanist Iranac. Sjećam se prve večeri, spuštam se u veliki salon i svira on Schubertovu sonatu, ispred je park i prolaze srne... Pomislio sam: ovo ne može biti istina, to je nadrealistično. I to nakon nekoliko godina što sam živio po nekim boemskim prostorima, a sad - u dvorcu", priča Vidak.

Na međunarodnoj izložbi vizualne umjetnosti frankofilije 2006. godine Vidak je predstavljao Hrvatsku i osvojio prvu nagradu kritike. Time je dobio i službenu potvrdu u pariškim umjetničkim krugovima. Zahvaljujući suradnji s novom galerijom poprilično je putovao, dvaput je izlagao u Šangaju, Miamiju, Bruxellesu, zatim je boravio u Berlinu, gdje je bio dio umjetničke grupe Geist projekt, stalno izlagao u Parizu...

'17 octobre', 2006., ulje na platnu, 114x195cm

I tada je došao pravi uspjeh, jedan od onih koji preokrenu život. Na jednu njegovu izložbu u Parizu došao je predsjednik jedne arhitektonske tvrtke, razgovarao s galeristicom i rekao da želi kupiti sve njegove slike. To je bilo dvadesetpet slika velikog formata, sve što je galerija imala. To je bio najveći "deal" kojeg je galerija zaključila.

Dakako, takvo nešto bilo je moguće zahvaljujući sustavu mecenarstva koje gaje velike kompanije u Francuskoj, koje uvijek izdvajaju jedan dio sredstava za kulturu i stvaraju kolekcije.

"Kad sam dobio taj novac, mislio sam: što sad želim raditi? Taj novac, da si milijunaš, potrošit ćeš u Parizu u godinu-dvije", priča Vidak.

Kako je svoj prvi novac kao mladi siromašni slikar u Parizu zaradio upravo zahvaljujući posuđenoj digitalnoj kameri, koja mu je omogućila suradnju u ulozi dokumentarista na međunarodnom projektu koji se bavio intervencijom u javnom prostoru, svijet filmske umjetnosti od početka ga je fascinirao, baš koliko su Godard i Truffautu bili krivci za njegovu fascinaciju "gradom svjetlosti".

Zato je, kad je prodajom cijele izložbe zaradio svoj prvi veliki novac, odlučio da želi uložiti u studiranje filma, pa je završio studij filma u Parizu.

"Snimanje filmova je meni uzbudljvo, to mi je jedan novi svijet. Ja se i dalje bavim slikarstvom, to je za mene jedna vrsta poezije, a film je poput romana. Tako sad to vidim", kaže Vidak.

Druženje s Akijem Kaurismakijem na Berlinalu

Dok je pripremao nastavak svog kratkog filma kojeg je snimao u Berlinu, Veljko Vidak upoznao je slavnog finskog redatelja Akija Kaurismakija na ovogodišnjem Berlinalu. Bilo je to prilikom premijere „Nimfomanke“ Larsa von Triera. „Došle su sve zvijezde na crvenom tepihu, a onda sam ugledao Akija Kaurismakija kako sa strane ispred nekog bara s kriglom piva sjedi sam. Da nisam upravo slučajno pogledao deset njegovih filmova u tjedan dana, ne biih mu smetao, ali kako sam bio pod dojmom, uzeo sam stolicu, sjeo pored njega i počeo pričati“, prisjeća se Veljko Vidak.

Aki Kaurismaki i Veljko Vidak na Berlinalu: Veliki redatelj režirao je i ovu fotografiju, zamijenivši svoje pivo s Vidakovom cigaretom

„Rekao sam mu: gledajući ponovno vaše filmove shvatio sam dvije fundamentalne stvari o kinematografiji. Kaurismaki je rezervirano reagirao: Dobro, što je to? I onda ja kažem: „Prvo, gledajući te filmove, vidim da film još uvijek može biti veliki art, a drugo - ljudskost. Te dvije stvari smo počeli gubiti iz filma kao umjetničkog jezika za sebe.“

To je razoružalo velikog Kaurismakija, koji je na koncu u razgovoru Vidaku rekao da mu nalikuje na Jeana-Pierrea Léauda, Truffautova fetiš glumca, kojeg je Kaurismaki u svojevrsnom hommageu angažirao u svom filmu „Iznajmio sam serijskog ubojicu“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 00:28