VIDEO: 'BIJELA VRANA' Život Rudolfa Nurejeva u filmu Ralpha Fiennesa

Rudolf Nurejev nije mogao izabrati gori trenutak da prebjegne na Zapad. Hladni rat je bio na vrhuncu, Amerikanci su upravo dobili žestoku pljusku od Sovjeta, jer je u travnju 1961. Jurij Gagarin bio prvi čovjek koji se otisnuo u svemir, a nova zvijezda sovjetskog baleta dva mjeseca kasnije iskoristio je turneju u Parizu da realizira svoj plan. Zapravo, najviše su krivi sovjetski agenti koji su ga po francuskoj prijestolnici pratili u stopu, i prije no što se trupa trebala zaputiti za London naredili Nurejevu da se vrati u Moskvu, najprije pod izgovorom da će plesati osobno za Hruščova, a zatim da mu je majka teško bolesna. Baletan se stavio pod zaštitu francuske policije i zvanično postao prvi umjetnik koji se odrekao sovjetskog državljanstva. Tek poslije je krenula prava lavina.

Poznati britanski glumac Ralph Fiennes smatrao je da je to intrigantna tema za njegov treći cjelovečernji film. U prvom “Koriolan”, snimljenim djelomično u Beogradu, pokazao je prilično efektan vizualni stil, što je toj modernističkoj interpretaciji klasičnog Shakespeareovog komada itekako odgovaralo, drugi, “Nevidljiva žena”, također se bavio kulturnjačkom temom, malo poznatom ljubavnom vezom Charlesa Dickensa i puno mlađe glumice Ellen Ternan, koju je pisac strogo tajio pa je poslije čak spalio sva od nje dobivena pisma, tako da se “Bijela vrana” skladno uklapala u taj mali opus. Inspirirala ga je biografija Julie Kavanagh “Rudolf Nureyev: Život”, no njegov scenarist, poznati dramatičar David Hare, nominiran za Oscara za filmove “Sati” i “Žena kojoj sam čitao”, oba u režiji Stephena Daldryja, koristio je i druge izvore.

Dramu na pariškom aerodromu Fiennes i Hare iskoristili su kao vrhunac filma, dok su prije toga oslikali njegovo djetinjstvo i postupnu afirmaciju u svijetu sovjetskog baleta. Budući da se radnja ne odigrava kronološki nego mozaički, nije baš ni lako pratiti epizode iz Nurejevih početaka, pogotovo što neki dramski odvojci uopće nemaju završnice. Njega glumi ukrajinski baletan Oleg Ivenko, kojem je to filmski debi (puno veća baletna zvijezda Sergej Polunjin morao se zadovoljiti manjom ulogom kolege glavnog junaka), što se i vidi, jer se od njega nikad ne traže posebni dramski akcenti.

Uostalom, to je i stil čitavog filma, Adèle Exarchopoulos iz filma “Adèlin život” ovdje je samozatajna Čileanka koja pomogne Nurejevu u odsutnim trenucima na aerodromu, a čak i Fiennes - inače ekstrovertna glumačka zvijezda svojih redateljskih radova - zadovoljio se sporednom ulogom profesora na baletnoj školi u Lenjingradu. Od njega Nurejev rijetko kad dobije pohvalnu ocjenu, ali ga taj prima na stan i naizgled tolerira njegovu ljubavnu vezu sa svojom suprugom. Gay epizode također su podigrane, heteroseksualne veze puno su naglašenije, iako je kasnije baletna mega zvijezda marila samo za muškarce.

I ovaj je film djelomično sniman u Srbiji, ali i u Hrvatskoj (u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu), što je manje važno, no puno je veći problem što glavni junak ispadne potpuno enigmatičan pa čak i nesimpatičan. Možda Fiennes i Hare nisu znali drukčije, a ni Ivenko nije zračio osobitom toplinom, tako da pravi filmski životopis Rudolfa Nurejeva tek treba napraviti.