Berlinski filmski festival završio je u subotu navečer blagim iznenađenjem. Zlatnog medvjeda - glavnu festivalsku nagradu - međunarodni je žiri dodijelio filmu “Ne diraj me” (Touch Me Not) rumunjske redateljice, debitantice Adine Pinitilie.
Premda je imao dobre kritike, film Pintilie nitko nije smatrao favoritom za nagrade jer se činilo da je previše eksperimentalan za jedan srednjostrujaški filmski festival. Ipak, iznenađenje se dogodilo.
Srebrnog medvjeda i veliku nagradu žirija osvojila je također redateljica, također iz istočne Europe. Riječ je o Poljakinji Malgorzati Szumowskoj, koja je nagrađena za film “Gubica”. Riječ je o filmu koji je prikazan posljednjeg dana programa i o kojem se pričalo kao o mogućem favoritu za nagrade.
Očekivani favorit
Paragvajski film “Nasljednice” Marcela Martinessija dobio je dvije nagrade službenog žirija: nagradu “Alfred Bauer” za specijalni umjetnički doprinos te nagradu za najbolju žensku ulogu, koja je dodijeljena glumici Ane Brun. Taj je film također nagrađen nagradom žirija međunarodne kritike (FIPRESCI).
Nagradu za najbolju mušku ulogu ponio je Francuz Anthony Bajon za rolu u filmu “Molitva” Cedrica Kahna. Bajon u tom filmu glumi heroinskog ovisnika koji se krene očistiti u vjersku komunu u planinama Savoje.
Jedan od očekivanih favorita za nagrade - Wes Anderson - osvojio je nagradu za režiju za svoj animirani film snimljen stop-animacijom “Otok pasa”. Nagradu za scenarij ponijeli su Meksikanci Alonso Ruizpalacios i Manuel Alcala za film “Muzej”, priču o pljački arheološkog muzeja Maja koja se dogodila 70-ih godina. Nagradu za scenografiju i kostim dobio je ruski film “Dovlatov” Alekseja Germana mlađeg.
Pobjednički film “Touch Me Not” debitantski je rad 38-godišnje Pintilie, inače videoumjetnice i dokumentaristice. “Ne diraj me” je hibrid igranog i dokumentarnog filma u kojem pratimo junakinju (Laura Benson), sredovječnu ženu koja ima seksualni problem jer ne trpi fizički kontakt s drugom osobom. Ona započinje niz terapijskih seansi i intervjua koji nas vode kroz svijet taktilnosti. Šokantni aspekt filma su brojni naturščici, među ostalim jedan transvestit, čovjek s mišićnom atrofijom i čovjek kojem ne raste kosa. Svi oni pred kamerom sudjeluju u terapijskim seansama koje se sastoje od toga da se nauče dodirivati i trpjeti dodir.
Zaslon računala
Pritom se film sastoji od višestrukih instanci promatranja: junakinja sama promatra ljude koje intervjuira, a nju preko zaslona računala vodi redateljica - koju glumi sama Pintilie.
“Touch Me Not” je, ukratko, posve atipičan pobjednik za jedan veliki, igranofilmski festival. Riječ je o filmu rudimentarne naracije koji kudikamo više počiva na poetici videoarta i galerijskog videa nego igranog filma. “Touch Me Not” bi se vrlo lako mogao zamisliti kao niz simultanih videoekrana u galerijskoj dvorani.
Što se tiče dobitnika druge nagrade - “Gubice” Malgorzate Suomowske - riječ je o nagradi koja je kudikamo manje iznenađenje. Istodobno, nagrada poljskom filmu nadovezuje se na staru berlinsku tradiciju favoriziranja politički provokativnih filmova.
Film poljske redateljice zbiva se u malom zakarpatskom gradiću u kojem mjesni biskup i župnik dižu najveći kip Isusa na svijetu. Junak filma je 20-godišnji radnik Jacek (Mateusz Kuscukiewicz) koji uočljivo odudara od ostatka mjesta: ima dugačku kosu, sluša heavy metal, naočit je i hoda s najljepšom djevojkom. Junak radi na gradilištu budućeg monstr-Isusa te jednog dana padne s ograde u ambis, a posljedica pada je da mu je potpuno deformirano lice. Nakon nekoliko mjeseci Jacek izlazi iz bolnice s novim, presađenim licem - ali izgleda izobličeno, govori teško i mumljajući, ne rade mu dobro suznice, ne smije fizički raditi. Umjesto da bude dočekan s brigom i pažnjom, Jacek doživi da ga se odreknu svi osim oca. Djevojka ga ostavi, mater vjeruje da je u njega ušao demon i organizira egzorcizam, mještani ga prezrivo zovu “gubica” i zaziru od njega.
Čija je to provincija
Sve se to događa u ambijentu pobožne, konzervativne, klerikalne provincije koja je poljska, ali mogla bi biti i hrvatska. Cijeli život zajednice pulsira u ciklusima misa, pričesti i procesija, crkva zadire u svaku poru života, a opet - zajednica ne može biti manje prožeta zbiljskim kršćanstvom.
Za Badnju večer pripita rodbina priča antisemitske viceve, biskup se buni što na gradilištu kipa rade “Cigani”, Jacekova rodbina se nad svježim grobom zavadi oko nasljedstva njive, a Jaceka, kad je najpotrebitiji, prezru svi.
Tu polemiku s praznom ideologijom klerikalizma Szumowska završava prvoloptaškom, ali efektnom metaforom: kip Isusa završi izokrenute glave, zato da bio okrenut nacionalnom svetištu u Czestochowi. Vaše je kršćanstvo - kao da kaže redateljica - izokrenulo Isusa, i to doslovno.
Riječ je, ukratko, o filmu koji uvjerljivo i borbeno polemizira s poljskom vladajućom ideologijom, a ako se sjetimo lanjskog “Ulova” Agnisezke Holland, nije jedini. U Hrvatskoj, zapravo, odavno nije snimljen film koji bi se ovako ratnički obrušio na temelje nacionalno-klerikalne ideologije kao što je “Gubica”. Nema što, oteli su se poljski filmaši kontroli: možda bismo morali u Poljsku “izvesti” Rozaliju Bartolić i Zoricu Gregurić da tamošnje filmaše “posavjetuju” kakve filmove je prilično snimati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....