VIDEO: NAJBOLJE SA ZAGREB FILM FESTIVALA Prava filmska uzbuđenja dolaze iz Južne Amerike

Od Europe su Latinoamerikanci uzeli stilsku slobodu i političku paprenost, a od Sjevernoamerikanaca dramaturšku izbrušenost i smisao za realizam. ZFF donosi tri reprezentativna primjerka te uzbudljive produkcije, a oni nisu jedini.

Na samom početku filma "Čudovište s tisuću glava" pratimo nevinu uobičajenu situaciju koju biste mogli zamisliti u Britaniji, Hrvatskoj ili Rumunjskoj. U čekaonici jedne meksičke bolnice sjedi Sonia (Jana Raluy), žena srednjih godina. Sonia čeka specijalista onkologa koji vodi njezina muža. Ona čeka i čeka, no u jednom trenutku shvati da joj je liječnik kriomice izbjegao kroz vrata. Petak je, sestra na šalteru kaže joj da ponovo pokuša u ponedjeljak, ali Sonia se boji jer se njenom mužu stanje pogoršalo. Sjeda u auto i prati liječnika do kuće.

Na kućnom pragu liječnik je otresito otjera. Sonia vadi pištolj. U tom trenutku zaplašena liječnikova supruga odaje joj tajnu. Njezin muž privatni je osiguranik. Doktor mu je uskratio efikasnu terapiju jer je preskupa i ne može je odobriti bez potpisa menadžmenta. Od tog trenutka otpočinje dinamični, dramaturški kompaktan triler od samo 74 minute. Tijekom 74 minute koja prate dvadesetak sati radnje naoružana i očajna Sonia pokušat će silom prikupiti potpise suvlasnika, izvršnih direktora i dioničara koji mogu spasiti život njenog umirućeg muža.

To je - ugrubo - prepričan zaplet filma "Un monstruo de mil cabezas" kojeg kao suautori potpisuju urugvajski bračni i kreativni par, režiser Rodrigo Plá i scenaristica- romansijerka Laura Santullo. Ovaj politički papreni, inteligentni i dinamični triler samo je jedan od nekoliko izvanrednih latinoameričkih filmova koji predstavlja ovogodišnji program Zagreb film festivala (ZFF).

Ovogodišnji ZFF - koji počinje večeras - donosi niz atrakcija iz novije svjetske art produkcije. ZFF donosi ovogodišnje pobjednike Sundancea, San Sebastiana i mletačke Mostre. Publika će na festivalu moći vidjeti šokantnu dramu o holokaustu "Saulov sin" Mađara Lászla Nemesa koja je u Cannesu osvojila veliku nagradu žirija, a iz konkurencije za nagradu EFA isključena je jer režiser nije htio film distribuirati glasačima videom. U programu su i obje ovogodišnje islandske senzacije: pobjednik San Sebastiana "Vrapci" (koji je hrvatska koprodukcija i u kojem igra Rade Šerbedžija), te "Ovnovi", komedija koja je ispred našeg "Zvizdana" uzela prvu nagradu u canneskom programu "Izvjestan pogled".

Tu je i pobjednik Sundancea - šarmantna romantična komedija "Ja, Earl i umiruća djevojka" - kao i "Tanna", film snimljen na otočju Vanuatu s domorocima glumcima. U popratnom programu ZFF reprizno donosi i rumunjsku crnobijelu "vestern" komediju "Aferim!" Radua Judea, sigurno najinteligentniji i najzabavniji film snimljen ove godine u istočnoj Europi. Riječ je o filmu koji su glasači EFA-a sramotno ispreskakali i za koji je jedino šteta što se u Hrvatskoj distrubuira pod budalastim naslovom "Bravo", umjesto sočnog izvornog turcizma. ZFF je izvukao profit iz pomicanja termina za dva tjedna u jesen te puno bolje pazario s tri velika ranojesenska festivala (Toronto, Venecija, San Sebastian) koji su mu ranije bili preblizu. Među inim, ZFF-ovci su uspjeli u program uvrstiti i tri filma koja su bitno obilježila ovogodišnju venecijansku Mostru. Sva su tri izvrsna, a svim trima je zajedničko to što su - latinoamerički.

Prvi od njih je spomenuti "Čudovište s tisuću glava" režisera Rodriga Pláa. Drugi je "Izdaleka" (Desde allá), film venecuelanskog režisera Lorenza Vigasa koji se iz Venecije vratio sa Zlatnim lavom (prvim u povijesti za jedan latinoamerički film). Treći je brazilski film "Neonski bik" (Boi neon) Gabriela Mascara koji se u Veneciji - iako je igrao u off-sekciji Orizzonti - pretvorio u senzaciju festivala za koju su se pograbili europski i američki distributeri. Sva su tri filma izvrsna i čine vrh selekcije ovogodišnjeg ZFF-a.

Tri filma koja predstavlja ZFF dobro demonstriraju kompleksnu koprodukcijsku premreženost današnje iberoameričke kinematografije. "Čudovište s tisuću glava" film je u meksičkoj produkciji, ambijentiran u Meksiko, no režiser i scenaristica su Urugvajci. "Izdaleka" je film venecuelanskog režisera i ambijenta, no koscenarist filma je Meksikanac Guillermo Arriaga (glasovit po filmovima poput "Babela" i "21 gram"), produkcija je meksička, a glavni glumac Alfredo Castro je Čileanac, suhonjavi tip nesimpatična izgleda koji se proslavio u filmovima Čileanca Pabla Larraína "Tony Manero" i "Post mortem". Mascarov "Neonski bik" je - pak - film na portuglaskom, na vrlo brazilsku temu (bavi se specifičnom vrstom brazilskog rodea, "vaqueadama"), no po produkciji je urugvajsko-nizozemski. Zemljopisno raspršena, ta tri filma - međutim - imaju i dosta zajedničkog, pogotovo provodne teme.

Od tri spomenuta, sigurno najrazvikaniji je Vigasov "Izdaleka" koji je na opće iznenađenje s venecijanske Mostre otišao kao pobjednik. Film se bavi Armandom (Castro), sredovječnim muškarcem koji pred okolinom prikriva homoseksualnost te krišom za novce u kuću dovodi zgođušne mladce. Jedan od njih je Elder (Luis Silva) koji ga, kad ga Armando prvi put dovede kući, prevari i okrade. Ipak, Armando je opčinjen naočitim Elderom i počinje ga proganjati. Sve se više zbližavaju, uz nepredvidive posljedice. Nećemo vam "spoilati" svršetak, no dosta je reći da na koncu ono što zbližava dva lika - homoseksualnost - pada pred onim što ih razdvaja: a to je klasna razlika. "Desde allá" je pametni, diskretno marksistički gej-film koji me osobno najviše podsjeća na davni novoholivudski klasik "Američki žigolo" Paula Schradera. Vigas ima izvrsno oko za grad, sjajno dočarava ambijent, ima zanimljiv smisao za iščašene, a opet realističke interijere. Suhi, introvertni Castro već je klasična njuška latinoameričkog filma, no prava je senzacija mladi Luis Silva. Riječ je o naturščiku-debitantu kojeg je Vigas našao u gostionici, ali koji pršti divljom mačo energijom i podsjeća na mladog, neobuzdanog Marlona Branda.

I "Neonski bik" je film koji ima queer podtekst, ali bitno uvijeniji. Junak Mascarova filma je Iremar (Juliano Cazarre), sirovi, grubi stočar koji radi kao pomoćni radnik s bikovima u putujućoj trupi brazilske koride - vaqueade. Iremar je potajice zaljubljen u trupsku plesačicu Gallegu (Maeve Jinkings), no Gallega pada na žešće "mužjake". Iremar izgleda kao sirovina, no istodobno ima vrlo "queer" razbibrigu: šije. Dok za novac po sav dan radi grubi stočarski posao sa životinjama koje su metafora mužjaštva, Iremar podvečer kroji i šiva ekstravagantne kostime i (očito) sanjari drukčiji život, drugu rodnu ulogu. "Neonski bik" zanimljiv je utoliko što je to čistokrvni "queer" film koji - međutim - nema ni jedan homoseksualni lik, a drama ljudi koje tišti zadana rodna uloga u seoskom ambijentu podsjeća pomalo na Dinka Šimunovića. Film je dramski vrlo diskretan, bez mnogo radnje, no vizualno raskošan, a vizualna toplina i pejzaži daju mu aromu pravog vesterna. Kritičar Varietyja, Peter Debruge, napisao je da ga Mascarov fetišizam golih tijela u radu podsjeća na "Olimpiju" Leni Riefenstahl.

Najmanje razvikan, možda i najslabiji, no meni osobno najmiliji od ta tri filma je ipak "Čudovište s tisuću glava". Riječ je o kratkom, politički paprenom i kondenziranom trileru koji kao da je nastao genetskim miješanjem "Pasjeg popodneva" i "Sicka" Michaela Moorea.

Urugvajac Plá (1968.) svjetsko je ime napravio svojim filmom "Zona" (2007.) koji tematizira zatvorena, ograđena stambena naselja za bogatu elitu. U filmu - koji je tek za dlaku distopijski - unutar jednog takvog "Hoto villea" dogodi se zločin. Da bi prikrili što se događa, stanovnici naselja isključe policiju i daju se u potragu za klošarom svjedokom. Riječ je o žestokom trileru koji ima i prstohvat SF futuristike, no koji ujedno političkom bezobraznošću tematizira politička pitanja (klasni odnosi, autsorsing javnih službi, urbanizam…). Nakon "Zone" Plá je snimio film "Unutrašnja pustinja" o "cristerosima", kršćanskim ilegalcima koji su se oprli nasilnoj ateizaciji u Meksiku nakon revolucije. Urugvajski režiser je potom po scenariju svoje supruge Santullo u Urugvaju snimio "Kašnjenje" (Demora), karverovsku mikrodramu o starici koja noću zabrazdi ulicama Montevidea, a koja je 2012. osvojila glavnu nagradu u Motovunu. Plá i Santullo zanimljiv su kreativni par. Njihovi su filmovi redovito vrlo politični, imaju izoštren smisao za političke i klasne teme. Istodobno, umješni su pripovjedači koji svoje jako obične likove u krajnje priprostim ambijentima uvlače u majstorski skrojene, žanrovski perfektno konstruirane zaplete. Pláovi filmovi gledaju se lako, napeti su i brzi, a ni najmanje nisu eskapistički. Riječ je o sjajnom spoju socijalnog i žanrovskog za koji bih - osobno - volio da je češći u domaćem filmu.

Latinoamerički film, ukratko, u velikom je naletu. On profitira od velikog i rasprostranjenog jezika, brojne publike te fluktuacije kreativaca koji cirkuliraju od Meksika do Venezuele i Urugvaja i uzajamno surađuju na filmovima. Od Europe su Latinoamerikanci uzeli stilsku slobodu i političku paprenost, a od Sjevernoamerikanaca dramaturšku izbrušenost i smisao za realizam. ZFF donosi tri reprezentativna primjerka te uzbudljive produkcije, a oni nisu jedini.