David Lynch ne dozvoljava da čak ni dokumentarac o njegovim počecima bude obična biografska priča.
Naslov “David Lynch: Život kao umjetnost” zasigurno ima veze s temom, ali iz njega biste shvatili da je glasoviti redatelj slikar, a ne filmaš. Naime, u aktualnom vremenu gledamo Lyncha kako izrađuje svoja likovna djela (slike, kolaže, rezbarije), ali njegov glas koji čujemo nije sinkron, snimljen je naknadno, tako da umjetnik ni u jednom trenutku ne otvara usta.
U međuprostorima dokumentiranja tog stvaralaštva, iskrsava ono što nas najviše zanima, a to je Lynch kao dijete, dječak i mladić. Puno je tu fotografija, pa i kućnih filmova, a neupućenima će sve to skupa biti dosta zanimljivo.
Nomadski život
Lynch je, naime, odrastao gotovo bez stalnog mjesta boravišta, njegov otac Donald zbog posla se selio iz grada u grad, a sin mu se razmjerno lako prilagođavao tom nomadskom življenju.
Zahvaljujući ocu, čiji je prijatelj bio profesionalni slikar, shvatio je čime se želi baviti i već u školi - unatoč tome što je u jednom razdoblju upao u “loše društvo” - prionuo na izradu vrlo neobičnih umjetničkih djela. Kasnije je u njih znao uklapati i krepane miševe, pa kad je nešto od svega toga pokazao ocu, ovaj mu je zabrinuto rekao: “Čuj, ja mislim da ti nikada ne bi smio imati djece”.
Nije baš ispalo tako, njegov se sin četiri puta ženio i sa svakom suprugom dobio po jedno dijete, no njegov je opus postajao sve čudniji, a životni odabiri beskompromisniji.
Najprije je počeo studirati slikarstvo u Bostonu u tamošnjoj školi Muzeja likovnih umjetnosti, no nakon godinu dana je odustao: tvrdio je da je atmosfera krajnje nekreativna.
Sljedeća važna stepenica bila je Philadelphia, na preporuku prijatelja Jacka Fiska (kasnije poznatog scenografa i supruga Sissy Spacek) upisao je Akademiju likovnih umjetnosti, tamo upoznao prvu suprugu Peggy i kupio golemu kuću u siromašnom i opasnom kvartu, gdje je rođena Jennyfer Lynch, redateljica ekstremno bizarne “Helene u kutiji”.
Ulomke iz njegove mladosti dobivate na cjevčicu, spominje kako je nastao poznati kratki film “Alfabet”, kombinacija igranog i animiranog filma, ali iz njega nema ni jedinog kadra. Zahvaljujući njemu prijavio se za stipendiju Američkog filmskog instituta, znao je da je neće dobiti jer su se za nju natjecali i poznati underground filmaši, međutim, imao je sreće u drugom krugu, kontaktirao ga je između ostalih i vrlo utjecajni George Stevens jr., pa se preselio u Los Angeles.
Bez filmskih kadrova
Krajnje usputno napomene da mu se tada brak već raspao, a puno dulje izlaže kako je pune četiri godine radio na “Eraserheadu”, filmu koji ga je proslavio u krugu zahtjevnih filmoljubaca. Znakovito, opet nema ni jednog kadra iz filma, tek fotografija sa seta s glavnim glumcem Jackom Nanceom, no dokumentarac se prilično spretno trudi dočarati ugođaj kakav je u tom ostvarenju. Kadrova iz Lynchovih filmova vjerojatno nema jer se on ovdje nastoji predstaviti kao slikar koji se usputno bavi filmom, iako javnost obično ima drugi dojam. Također, ukoliko ste pročitali neku od redateljevih biografija, zamijetit ćete da on dosta toga ispušta, možda stoga što to drži nevažnim ili pak ne voli zaokružene cjeline. Ipak, i ovakav kakav jest, film je dragocjen za lynchofile, jer štošta toga u njemu nikad nisu prije mogli vidjeti.
Enigma
Potpisalo ga je troje redatelja, John Ngyen, Rick Barnes i Olivia Neergaard-Holm, ali je važnije da ga je snimio i koproducirao izvjesni Jason S., koji je sudjelovao i u dokumentarcu “Lynch” iz 2007., nastalom za vrijeme snimanja “Unutarnjeg carstva”. U njemu je Lynchovo filmsko stvaralaštvo u prvom planu, pa je ta dva filma najbolje smatrati diptihom koji se bave raznim aspektima njegova opusa. Nešto više od toga vjerojatno nikad nećemo dobiti, jer Lynch preferira ostati enigma kakva je i većina njegovih radova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....