Thomas Vinterberg jedan je od petero danskih režisera koji su 1995. uz nekoliko čaša bijelog vina ispisali slavni manifest Dogme 95. Manifest Dogme potresao je svjetski film i utjecao na niz bitnih režisera i pravaca. Paradoksalno, taj je manifest najmanje obilježio dvojicu najpoznatijih među režiserima koji su ga napisali: Larsa Von Triera i Thomasa Vinterberga.
Dok je Von Trier brzo otišao u svom smjeru, Thomas Vinterberg se nakon jednog jedinog (i najboljeg) Dogma-filma (“Festen”) vratio konvencionalnoj filmskoj praksi. Nanizao je hrpu filmova na danskom i engleskom od kojih je većina bila prosječna. Najslavniji Vinterbergov ostao je “Festen”, film koji se može opisati kao “danski Glembajevi”. Bio je to film o bogatoj, konzervativnoj i patrijarhalnoj obitelji koju promjene dovedu do pucanja.
Vinterbergov najnoviji film – “Kolektivitet” (Komuna) – na neki je način negativ “Festena”. I to je film o jednoj obitelji. Ta obitelj – međutim – nije ni bogata, ni konzervativna, ni patrijarhalna. Ta se obitelj mijenja. Problem njenih članova je taj što se možda – mijenja i previše.
Ambijentiran u Kopenhagen 1975., film “Kolektivitet” bavi se parom liberalnih profesionalaca: TV novinarkom Annom (Trine Dyrholm) i profesorom Erikom (Urlich Thomsen). Par koji živi u sretnom braku stekne u nasljedstvo lijepu, oronulu kuću koju im je žao prodati, a preskupa im je da žive sami. Stoga pozovu hrpu prijatelja da se usele u kuću. Listom zaposleni i obrazovani, članovi komune zajedno kuhaju, piju, duvaju, glasuju o odlukama, a troškove dijele ovisno o prihodima. Ta hipijevska idila traje sve dok se s područja ekonomije taj libertinski sustav ne preseli na područje intime. Jednog dana, Erik u komunu useli mladu ljubavnicu (Helenne Neuman), a Anna najednom shvati da je liberalnog svjetonazora za njen ukus tu možda i previše.
Vinterberg je sam odrastao u jednoj od takvih komuna, kakvih je 70-ih u Skandinaviji bilo napretek. Taj autobiografski podtekst filma ojačan je i činjenicom što je film ispripovijedan iz očišta 14-godišnje kćeri (Sofie Wallstrom). Vinterbergov odnos prema toj eri i ideologiji nije jednoznačan. Vinterberg u filmu gotovo sa zavišću pokazuje kako su postojala vremena kad se kolektivizam smatrao vrlinom, kad su se bogati trsili da višak dijele, a vlasništvo se poimalo kao relikt prošlosti. “Kolektivitet” je pomalo i posveta liberalnoj, sjevernoj Europi 70-ih, kulturi koja je iznjedrila ABBA-u, dansku soft erotiku, Bjorna Borga i Cruyffov Ajax. Istodobno, Vinterberg je dovoljno promišljen (ili iskusan) da razumije zamke takvog libertinskog društva, pa u “Komuni” pokazuje kako se ono lako pretvori u slatko-ljepljivu klopku.
“Komuna” je svojevrsni filmsko-politički esej o društvenoj klimi koje mi ovdje nismo nikad proživjeli, te o ideologiji koju je zatuklo vrijeme. Riječ je o pametnom filmskom ekspozeu koji, nažalost, ima manu što je uglavnom baš to: filmski ekspoze. Neki vam se put čini da su likovi tek ilustracije teza, a da je cijeli film tek sociološki ilustrativni materijal. Nije sve to skupa loše, film je pametan i lako gledljiv, no “Komuna” ne drži usporedbu s još jednim, mnogo boljim, autobiografskim filmskom o skandinavskim komunama. Taj film – “Zajedno” Šveda Moodyssona – sadrži niz motiva kao i “Komuna”, ali i s više dubine dočarava kako odrastanje u liberalnom raju može biti nimalo rajsko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....