Svašta su u životu mislili da će doživjeti Kangrga i Gajo Petrović, no vjerojatno ni slutiti nisu mogli da će se Praxis jednog dana pojaviti kao referenca u holivudskom filmu. Niti su mogli zamisliti da će se Herbert Marcuse pojaviti kao lik u američkoj komediji A produkcije.
Ipak, dočekali smo i to. U jednoj sceni filma “Ave, Cezare!”, holivudska zvijezda Whitlock ( George Clooney) probudi se u bogataškoj vili uz more. Shvati da ga je omamio i oteo kružok holivudskih scenarista-komunista koji želi iznuditi otkupninu od studija i time ispraviti eksploatatorske odnose u filmskoj industriji. A dok čeka da za njega bude plaćena otkupnina, Whitlock uz konjak i kanapee s profesorom Marcuseom diskutira praksis, dijalektički materijalizam, te klasnu prirodu popularne kulture.
Bilo kome tko iole poznaje suvremeni Hollywood, jasno je da bi nešto ovakvo moglo na um pasti samo braći Joelu i Ethanu Coenu, filmašima koji s nekom čarobnom, ekvilibrističkom sposobnošću već trideset godina spajaju najbestidniji populizam i intelektualističku pretenziju. Braća Coen su - za početak - sjajni pripovjedači, ljudi koji znaju smisliti i ispričati intrigantnu, duhovitu priču. Istodobno, njihovi filmovi uvijek su i eruditski eseji o kulturnoj povijesti, ispunjeni kulturološkim referencama i (nerijetko) filozofskim pitanjima.
Sve to važi i za njihov novi film “Hail, Ceasar!” ambijentiran u Hollywood 1951. - dakle, pred kraj klasičnog studijskog sustava i u zoru televizije - “Ave, Cezare!” film je o Eddieju Mannixu ( Josh Brolin), operativnom direktoru velikog holivudskog studija u kojem se kao po tekućoj traci snimaju revije na vodi, biblijski spektakli i vesterni. Mannix je kruti katolik te obiteljski čovjek koji bezuvjetno vjeruje u vlastiti posao. Mannix se u filmu suočava sa serijom kriza. Glavnog glumca Whitlocka oteli su mu tajanstveni komunisti. Blizanke trač kolumnistice ( Swinton) prijete mu da će razotkriti gej aferu glavnog glumca. Neudata zvijezda revija na vodi ( Johansson) trudna je s oženjenim švedskim režiserom ( Lambert), a zvijezdu vesterna studio prebaci u ekranizaciju brodvejskog hita, iako ovaj - sirota - jedva zna izgovoriti gramatički doličnu rečenicu. Cijeli taj niz peripetija, dakako, dodatno je zabavan onom tko dobro poznaje povijest klasičnog Hollywooda. Film je tako prekrcan referencama na stvarne osobe, filmove i pojave, od “holivudske desetorke” pisaca komunista, preko trač-kolumnistica poput Hedde Hooper i Louelle Parson, pa do pojedinih zvijezda i žanrova 50-ih.
Koncem 80-ih, filmski povjesničar Thomas Schatz napisao je knjigu “Genij sistema” u kojoj je - suprotno autorskoj teoriji - tvrdio da klasični Hollywood nije nastao unatoč, nego zahvaljujući sistemu, te da su popularni, kanonizirani filmovi rezultat kolektivističkog sustava u kojem je stvarni “autor” - studio. Na neki način, “Ave, Cezare!” je posveta tom “geniju sistema”. Na jednoj strani se u filmu nalaze oni koji ga vide kao oružje kapitalističkog zaglupljivanja i ideološke lakirovke. Na drugoj je Mannix, bezuvjetni vjernik Hollywooda, čovjek koji vjeruje da je vrhunac ljudskog ispunjenja služiti geniju sustava.
Braća Coen imali su u karijeri i boljih, inventivnijih, pripovjedački domišljenijih filmova. No, i kad nisu na punom broju okretaja, Coenovi snimaju filmove koji zrače inteligencijom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....