'LJUDI S NAOČALAMA'

VIDEORADOVI GRUPE ABOU NADDARA Drugo lice sirijske drame u filmovima anonimnog kolektiva

Dospjeli su do Venecijanskog bijenala, u New Yorku će uskoro imati samostalnu retrospektivnu izložbu. Njihov kratki dokumentarac "O psima i ljudima" osvojio je nagradu na Sundance festivalu

Videofilmovi na internetu jedno su od omiljenih oruđa radikalnog islamizma. Internet je žalosno pun snimaka pogubljenja, propagandnih poruka i poziva na džihad. Stoga kad čovjek na internetu naiđe na video koji se zove “Starac i džihad”, lako pomisli da je to još jedan od anonimnih uradaka koji pozivaju na sveti rat.

Samo jedno je u tome istina: video “Starac i džihad” koji se može naći na stranici www.abounaddara.com doista jest djelo anonimnog autora. Nema - međutim - u njemu ni kalašnjikova, ni jatagana, ni ajeta ispisanih na crnoj ponjavi. U videu gledamo jednog starčića odjevenog u pidžamu. Starac je u dvorištu, dvorištu koje ima điranje, česmu i odrinu, te izgleda tako levantinski i mediteranski da bi isto tako moglo biti u Sevilli ili Stocu ili Jelsi.

Suhi djedica - koji izgleda kao smjesa Pessoe i doktora Luiđija - hoda kućom u pidžami i daje upute nekakvim radnicima koji po dvorištu sređuju krš i lom: krpaju žbuku i pukotine cementnim mlijekom, miču graste, popravljaju satelitsku antenu. Imate dojam da je lom u kući rezultat eksplozije ili rata, ali to nikad u filmu nije izrečeno. Na koncu kratkog videa slijedi natpis: “Čovjek mora ostati čovječan u prkos svemu i zbog svega. To je ono što se zove Veliki Džihad.”

Miljenici Zapada

Video “Starac i džihad” jedan je od više od tri stotine kratkih videoradova koje je od 2010. do danas na internet pustio anonimni, višečlani umjetnički kolektiv Abou Naddara. Tijekom četiri sirijske ratne godine autori Abou Naddare dokumentarnim su fragmentima i videoaktivizmom prikazali neprikazano lice drame koju prolazi sirijska nacija. Dospjeli su do Venecijanskog bijenala, u New Yorku će uskoro imati samostalnu retrospektivnu izložbu. Njihov kratki dokumentarac “O psima i ljudima” osvojio je nagradu za najbolji kratki film na ovogodišnjem Sundance festivalu. Sirijski videografi iz Abou Naddare postali su - ukratko - miljenici Zapada, pri čemu je ironija u tome da se najveći dio njihova rada sastoji u miniranju zapadne vizualne reprezentacije Sirije i sirijskog rata.

Naziv umjetničkog kolektiva “Abou Naddara” na arapskom znači “Ljudi s naočalima”, ali može značiti i “Ljudi s okularom”. Ime projekta namjerna je referenca na “Čovjeka s filmskom kamerom” ukrajinskog sovjetskog avangardista Dzige Vertova, kojeg abunadarovci navode kao uzor. Nitko ne zna koliko kolektiv ima autora, nitko im ne zna imena, a kolektivni akronim - kako ističu - omogućava im da u hodu stalno primaju nove članove. Samo jedan član Abou Naddare istupa javno - to je Charif Kiwan, 47-godišnji politolog koji za razliku od ostatka grupe živi izvan Sirije, u Parizu. Tijekom zadnjih pet godina abunadarovci su na internet pustili više od 300 kratkih dokumentarnih filmova koje - pogotovo otkako se razgorio rat - objavljuju pod egidom “Pravo na sliku”. Cilj abunadarovaca je da se suprotstave zapadnoj reprezentaciji Bliskog istoka kao mjesta orijentalističke egzotike, divljaštva i krajnje Drugosti.

Iako se u filmovima Abou Naddare o nasilju i smrti često govori, ni jedan njihov video ne uključuje prikaz nasilja ili smrti. Samo su poneki - i to najlošiji - radovi Abou Naddare izravno politizirani. Jedan od njih je, recimo, “Moje ime je Bashar”, video koji je ovog tjedna premijerno pušten na stranici New York Timesa, a u kojem se kroz službene obiteljske fotografije izruguju kultu “predsjednika- prijestolonasljednika” Assada mlađeg.

Pobjednik Sundancea

U nekima - kao “We Need To Kill Them” - dovode do nonsens razmjera zapadni antiarapski militarizam. U tom videu uz agresivnu muziku ponavljaju rečenicu američke TV voditeljice i bivše tužiteljica Jeanine Pirro - inače polulibanonke - koja na Fox Newsu vrišti “treba ih ubiti!” Ipak, kudikamo veći i kudikamo bolji dio Abou Naddara opusa sastoji se od filmova u kojima potresno prebiru po fragmentima osobnih sudbina Sirijaca. Među takvima je i sundanceovski pobjednik “O ljudima i psima” u kojem vojnik u jednom kadru ispovijeda kako je sudjelovao u mučenju i ubojstvu.

Među takvima je i ciklus dokumentaraca “Tim”, filmova koji su - kao nogometaši u timu - numerirani od 1 do 11. U svakom od 11 filmova autori intervjuiraju po jednog igrača sirijske nogometne reprezentacije, od vratara do lijevog krila. Intervjui su kratki, uvijek u jednom kadru. Sudbine koje ispovijedaju daleko su od glamura Lige prvaka. Vratara su igrači i treneri počeli bojkotirati nakon što se s jednim od njih sporječkao oko politike i otkrio da podržava pobunjenike. Jedan od stopera je kao vojnik regularne vojske otišao u posjet materi na pobunjenički teritorij i - kao u Šovagovićevu “Sokol ga nije volio” - s ratnim protivnicima divanio u kuhinji uz čaj. Lijevo krilo je kao izbjeglica dospio u Tursku, gdje je u nedaći prodao mobitel. Tek je šest mjeseci poslije na tuđem mobitelu čekirao Fejs i otkrio poruku menadžera da mu nude ugovor da igra u Jordanu.

Velike religijske teme

Najšarmantniji filmovi Abou Naddare prikupljeni su na izvrsno dizajniranoj stranici kolektiva, na kojoj se može naći i film “Starac i džihad”. Riječ je o radovima u kojima od rata (još) nema ni natruhe, ali u kojima članovi kolektiva na duhovan i duhovit način videom komentiraju velike teme abrahamskih religija: silazak anđela, sina razmetnog, Evu i jabuku, besmrtnost duše. S ljubavlju prikazuju male ljude Damaska: perača koji šmrkom čisti dvorište Umajadske džamije, filigrane, tiskare tekstilnih dezena, trgovce piratskim CD-ovima. Na filmskom setu prate šminkericu koja uljepšava dive, u džamiji sirotog perača. Snimaju ispovijed pilota koji je javno izrugan i dobio otkaz jer je tvrdoglavo tvrdio da se sunce okreće oko zemlje. Prikazuju svađu u trgovini CD-a, kršćansku staricu kojoj je mater predvidjela sat svoje smrti, lajave babe koje se prepiru sa starim tiskarom. Pomalo “borhesovski”, sirijski videografi povezuju te male, sjetne i smiješne situacije s velikim filozofskim i teološkim konceptima. A iza svih filmova nazire se posveta kasabi, njenom pulsiranju i ritmu, zanatima, obredima, oriđinalima, komšilucima.

Nije slučajno što će nadolazeća njujorška retrospektiva Abou Naddare biti naslovljena “Pravo na sliku”. Kad, naime, jedna nacija postane “krizno žarište”, ona prvo gubi pravo na sliku o sebi. Ta slika najednom postaje “vlasništvo” globalnih medija koji je konstruiraju i monopoliziraju. Kroz lavinu isječaka kojom su zasuli internet, ljudi iz Abou Naddara uzvraćaju na tu paralelnu “okupaciju” i vraćaju vizualno “ja” naciji koja je - pokraj mnogih drugih stvari - izgubila i to.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 06:56