VIKEND RETROSPEKTIVA SERGEJA PARADŽANOVA Pogled u opus jednog od najintrigantnijih istočnoeuropskih modernista 60-ih

“Samo su trojica autora u povijesti filma koji su s filmom napravili nešto potpuno novo. Prvi od njih je Ejzenštejn. Drugi je Godard. Treći je Sergej Paradžanov.”

Ta tvrdnja ruskog režisera Mihaila Vahtanova možda najbolje opisuje jedinstvenu, vizionarsku ulogu koju u sovjetskom i svjetskom filmu ima Sergej Paradžanov.

Armensko podrijetlo

Zagrebačka publika ovog će vikenda biti u prilici provjeriti koliko je ta tvrdnja točna. Tijekom petka, subote i nedjelje - naime - kino Tuškanac organizira retrospektivu filmova ovog velikog redatelja. Bit će predstavljena četiri filma koji se obično drže najboljim u redateljevom opusu: “Boja nara” ili “Sajat-Nova” iz 1969., “Sjenke zaboravljenih predaka” iz 1964., “Legenda o Suramskoj tvrđavi” iz 1985. i “Ašiš Kerib” iz 1988.

Filmofili će tako moći upoznati jednog od najintrigantnijih istočnoeuropskih modernista 60-ih, režisera koji je u svom opusu sintetizirao armensku, azersku i gruzijsku tradiciju Zakavkazja. Upoznat će se režisera zbog kojeg sam - ako mi je dopuštena privatnost - godine 2016. autom provezao 200 kilometara od Tbilisija kroz gruzijsku provinciju, samo zato da bih vidio slavni toponim iz njegovog filma - Suramsku tvrđavu.

Sergej Paradžanov (1924-1990) čovjek je s više kulturnih identiteta. Rođen je u Gruziji, u Tbilisiju, u obitelji armenskog podrijetla. Nakon studija filma u Moskvi skrasio se u Kijevu u nacionalnom ukrajinskom studiju gdje je producirao većinu filmova, pa se njegov opus smatra dijelom ukrajinske kinematografije. Testamentom je odredio da ga pokopaju u armenskom Erevanu gdje nikad nije živio. Da stvar bude složenija, znatan utjecaj na njegov opus ima zakavkaska islamska - poglavito iranska i azerska kultura.

Do sredine 60-ih bio je relativno nezamjetan osrednji sovjetski režiser. Nakon što je vidio “Ivanovo djetinjstvo” Tarkovskog (1961.) i raskinuo sa socrealizmom, snima svoj prvi važni film “Sjenke zaboravljenih predaka”, folklornu priču o ljubavi, osveti i izdaji ambijentiranu u karpatsku etničku zajednicu Hucula. Tu prvi put nalazimo tipske značajke Paradžanovljevog stila: folklor, živu vizualnost i simbolizam. To će biti i jedini njegov film solidno prihvaćen u SSSR-u.

Teške godine

Godine 1967. snima film koji se smatra njegovim najvećim klasikom - “Sajat-Nova” ili “Boja nara”. Odlazi u djedovinu Armeniju i radi biografski film o 18-stoljetnom pjesniku, trubaduru i mučeniku Sarakianu. Spaja folklorne i likovne citate, oniričnost “slow cinema”, godardovsku i novovalovsku autoreferencijalnost.

Iduće godine života za Paradžanova su teške. Projekte mu bunkeriraju, hapse ga i zatvaraju zbog homoseksualizma. Provest će pet godina na robiji gdje mu biva urušeno zdravlje. Po povratku ne može raditi sve do 80-ih kad snima svoja dva naredna i posljednja filma. “Legenda o Suramskoj tvrđavi” temelji se na gruzijskoj srednjovjekovnoj legendi, a toponim iz naslova svojevrsni je “gruzijski Klis”, utvrda u klancu koji priobalnu Gruziju dijeli od kontinentalne.

Svoj kulturološki put kroz zakavkazske kulture završit će 1988. filmom “Ašiš Kerib” po kratkoj priči Ljermontova, filmu duboko uronjenom u ikonografiji i kulturu muslimanskih Azera.