ISTINA O SJEVERNOJ KOREJI

VITALIJ MANSKI U ZAGREBU 'Moj film je zabranjen, ali ja sam svjedok zločina i moja je dužnost da ga ispričam svijetu'

"Vjerujem da dio ljudi tamo misli da živi sretne živote u osobito sretnoj državi. Nemaju pojma da se drugdje živi drukčije"

Kako iz zemlje koja počiva na teroru i lažima donijeti autentičan dokumentarni materijal? Upravo to je uspjelo Vitaliju Manskom, poznatom ruskom dokumentaristu i osnivaču Art­docfesta, moskovskog festivala dokumentarnog filma, koji je u Pjongjangu snimio film o “običnoj” sjevernokorejskoj obitelji i 8-godišnjoj djevojčici koja se priprema za prijem u tamošnje “pionire”.

“Ispod sunca” zabranile su sjevernokorejske vlasti, dotadašnji koproducenti, a potom je zabranjen i u Rusiji, iz koje se Manski zbog političkog pritiska i nemogućnosti pronalaženja financijske potpore za svoje filmove preselio u Rigu. Koncem prošle godine film je ipak u Rusiji pušten u vrlo ograničenu distribuciju, ali je svejedno postao lani najgledaniji dokumentarac u toj zemlji. Od srijede će se moći pogledati u nezavisnim kinima u Hrvatskoj, a redatelj će u četvrtak u Zagrebu održati predavanje na temu “Umjetnost ili stvarnost?”

Manski i njegov tim u Pjongjangu ni na trenutak nisu bili sami, bez nadzora ljudi režima, a i svaku večer su cenzori pregledavali snimljeni materijal i brisali sporne im dijelove. No, redatelj je odlučio ostaviti kameru uključenu i tijekom pripremanja scena i tako zabilježio trenutke nerežirane atmosfere, odnos obitelji koju su snimali i službenika režima koji su im davali precizne, zapovjedne, puno puta ponavljane instrukcije što točno i kojim tonom reći, kad se osmjehnuti, koju emociju “pokazati”...

Prizor iz filma 'Ispod sunca'

Kako ste dobili dozvolu za snimanje u Sjevernoj Koreji?

- Godine 2012. sam, na filmskom festivalu u Vladivostoku, upoznao izaslanstvo iz Sjeverne Koreje i od tada proveo dvije godine pregovarajući s njihovim vlastima da mi dopuste ulazak i snimanje filma. Morao sam pristati da scenarij piše režim, dali su mi da “biram” između pet ponuđenih obitelji život koje bih snimao. Odlučio sam se za obitelj u kojoj je otac novinar, a majka radnica u menzi. No, na kraju su oca primorali da glumi da je inženjer u uspješnoj tvornici, a majka se pravila da je radnica u također uspješnoj tvornici sojina mlijeka. Stan u kojem su živjeli bio je posebno uređen, mislim da to i nije njihov pravi dom, a zgrada je bila potpuno ispražnjena od drugih stanara.

Kako vam je uspjelo kao lažnu snimateljicu tona uvesti osobu koja govori korejski? Pretpostav­ljam da je cijela ekipa prošla stroge kontrole sjevernokorejskih vlasti.

- Većina čak i najviših dužnosnika u Sjevernoj Koreji nema pristup internetu, konačno da koriste internet i da su guglali o meni, sve su mogli saznati na Facebooku, ali to nitko nije učinio. Rusija i Kina su jedine zemlje s kojima zapravo imaju odnose, a čak i u ruskom veleposlanstvu u Pjongjangu soba s kompjutorom koji ima internetsku vezu je zatvorena, u nju ulaze samo oni sa specijalnom dozvolom. Konačno, prije mene su 2012. u Sjevernoj Koreji bila dva ruska novinara, od ranije vrlo kritički nastrojena i prema vlastima u Moskvi i Pjongjangu. To su ljudi čija su lica poznata, televizijski su novinari, a ipak su uspjeli ući na lažne isprave baš zato što tamo ne koriste internet čak ni za takve provjere.

Što vam je prepričavala snimateljica tona, zapravo prevoditeljica?

- Čuvari i koordinator snimanja su se vrlo grubim sadržajem obraćali akterima filma. Jedino što su im zapravo govorili bile su naredbe. Posumnjao sam jesu li ti ljudi uopće obitelj, no kasnije sam vidio neke stare zajedničke fotografije. Također, često su razgovarali o tome što reći nama, kako nas najučinkovitije odvratiti od toga da snimimo nešto što smo naumili. Recimo, pitao sam mogu li snimiti scenu na ulici, nakon međusobne rasprave su odgovorili da ne mogu jer bi to moglo smetati vozačima autobusa ili da prolaznicima neće biti ugodno da ih se snima. U metrou smo se mogli voziti i snimati samo između tri točno određene stanice kojima mogu putovati stranci.

Zaključili ste da su obitelji vjerojatno razdvojene, da djeca moguće žive u školama, a zaposlenici u tim tvornicama u kojima ste snimali?

- Nikad u gradu nismo vidjeli neku obitelj zajedno na ulici ili u javnom prijevozu. Kad smo išli do spomenika vođi, jedina obitelj koja je bila zajedno je bila upravo ona koju smo snimali. Svi drugi dolazili su odvojeno, žene odvojeno, muškarci odvojeno, neke grupe odvojeno, djeca na hrpi... Bili smo i na festivalu cvijeća, to je dva puta godišnje kad se slave rođendani velikog vođe i njegova sina i tamo idu obitelji, i to su, pretpostavljam, jedina dva dana u godini kada se obitelji vide, tamo se onda svaka obitelj fotografira. Meni je to izgledalo kao tragičan i bolan ritual.

Proveli ste tamo mjesec dana. Kako ste se psihički nosili, znajući da činite stvar zbog koje možete doživotno završiti u logoru ili biti pogubljeni?

- Kad sam već uspio ući, onda više nije bilo puno izbora, radiš to jer imaš odgovornost prema svijetu, ja sam svjedok zločina i moja je dužnost da ga ispričam svijetu. Jasno, osjećao sam i odgovornost da svoju ekipu sretno vratim kući, a i odgovornost za snimljeni materijal potajno iznesemo iz zem­lje. Nakon par dana počeli smo zabarikadiravati vrata naših hotelskih soba noću, naguravali bismo namještaj, to govori kako smo se osjećali, kako se u nas nakon dva-tri dana uvukao neki opći osjećaj nelagode. To je kao kad voda kapa na oluk, prvo vrijeme taj zvuk i ne primjećuješ, može biti i satima, ali kad ga jednom osvijestiš, počinje užasno iritirati i ne možeš ga se riješiti. Taj osjećaj koji se uvukao u mene i ekipu ne bih zvao strahom, već nelagodom. Jer, između straha i neugode postoji razlika, strah je trenutni osjećaj, kad te netko prepadne u sekundi, a kad živiš u osjećaju stalne nelagode, to je također užas. Na neki način sam se mogao i poistovjetiti s tamošnjim ljudima, rođen sam u SSSR-u i gotovo da sam tu sveprisutnu nelagodu osjetio kao nešto što poznajem.

Kako vam se čine tamošnji obični ljudi, makar ono što ste uspjeli naslutiti gledajući ih?

- Odlazeći tamo mislio sam da ću vidjeti generacije koje se boje, koje žive ugnjetavane kontinuiranim strahom, ali zapravo sam vidio generacije koje su stasale nakon onih koje su živjele u strahu.

Vjerujem da makar dio ljudi tamo misli da živi sretne živote u osobito sretnoj državi, nemaju pojma da je njihov život drugačiji nego što je u većem dijelu svijeta. Imaju troje, četvoro novina i sve izgledaju isto, na naslovnicama su velike slike vođe, govore o velikim uspjesima u Sjevernoj Koreji, a na samom kraju novina je tek jedan posto prostora posvećeno vijestima iz svijeta - i to su redovito štrajkovi, rudarske katastrofe, padovi aviona ili priče o tome kako je neki učenik pucao po kolegama u školi.

Odlazeći tamo, negdje ste rekli, htjeli ste ponešto dokučiti i o staljinističkoj Rusiji. Koja je razlika između ondašnjeg totalitarizma i današnjeg u Sjevernoj Koreji?

- Mislim da je u SSSR-u bilo više slobode. Naprosto, to je sustav koji je kraće trajao i generacije su imale sjećanje na neko drugačije doba, svijest da je moguće i drugačije društvo, drugačiji život.

No, ljudi koji su danas u Sjevernoj Koreji, primjerice, u svojim 40-ima nikad nisu živjeli u nekom drugom sistemu. U SSSR-u su živjeli Ejzenštejn, Mandeljštam, Cvetajeva, Bulgakov, Vertov, troc­kisti, a u Sjevernoj Koreji nema umjetničkog otpora, tamo je potpuna pustoš u smislu slobode misli, to se vidi i po načinu kako se ljudi oblače i ponašaju, svi su slični, jedni drugima jako nalik, “unificirani”.

Što kažete na činjenicu da su njujorškoj MoMA-i odbili prikazati vaš film plašeći se napada sjevernokorejskih hakera, sličnog onome kakav je bio kad se prikazivao “The Interview”?

- Čovjek koji je zabranio prikazivanje filma dobio je otkaz. Taj slučaj je dobar pokazatelj kako demokratsko društvo čuva slobodu govora. U Rusiji je moj film tri dana prije nego što je trebao krenuti u distribuciju stopiran, ali oni koji su tako odlučili i danas normalno rade svoj posao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:22