FILM ABELA FERRARE

WILLEM DAFOE U POTRAZI ZA SMISLOM ŽIVOTA U SJEVERNOJ PUSTOŠI Ništa vas ne može pripremiti za 'Siberiju', ona puca visoko - na istinu, vjeru, razum...

Ništa vas ne može pripremiti za ovaj film, koji bi se mogao opisati kao ekranizirana self-help literatura

Abel Ferrara je čovjek koji nas je navikao da od njega možemo očekivati svašta. Tijekom 40 godina karijere snimao je štošta, od gangsterskih saga do crno-bijelih vampirskih filmova i od biografije Pasolinija do biografije Djevice Marije. No - ništa, čak ni raniji Ferrarini filmovi, ne može vas pripremiti za onaj najnoviji. Ništa vas ne može pripremiti za “Siberiju”.

Ferrarin najnoviji film, koji je predstavljen u utorak u glavnom programu Berlinalea, nova je njegova suradnja s redovnim glumačkim alter egom, Willemom Dafoeom. “Siberia” je film koji bi se mogao ponajbolje opisati kao smjesa autobiografske ispovijedi i filozofskog road moviea. To je film koji ima malo veze s bilo kojom uvriježenom filmskom tradicijom - no, zato ima puno veze s tradicijom jednog Sv. Augustina, Miltona ili Williama Blakea. Ni ovaj put, kod Ferrare nema malih tema. U “Siberiji” se puca visoko: na istinu, vjeru, razum, smisao života i ispravno življenje.

Samoironija

Ferrara je snimio film koji bi se uz malo poruge mogao opisati kao ekranizirana self-help, ili life-coach literatura. No, u obranu Ferrari treba reći da i sam film ima nemalu crtu samoironije.

Teško je prepričati siže “Siberije”, no pokušajmo. Junak filma Clint (Dafoe) čovjek je koji se nakon burnog života povukao na ledeni sjever gdje drži zabačenu, izoliranu krčmu. U jednoj od prvih bizarnih scena filma, u gostionu banu dvije Ruskinje, baka i prelijepa trudna unuka s kojom junak vodi ljubav. Nakon toga Clint sjeda na sanjke sa psima i kreće u noć. To će se putovanje pretvoriti u “pilgrim’s progress” u kojem Ferrarin alter ego traži smisao života. Junak prolazi kroz različite spektakularne prostore: špilju, snježno gorje, pustinju, šumu. Putem mu se u vidu vizualnih senzacija pred očima pojavljuju ekstremna ljudska iskustva i smrtni grijehovi.

Vidimo tako ratna smaknuća, bludne orgije i vračanje. Junak navraća kod niza neznanaca, među kojima su travar, prorok i vrač, te s njima vodi filozofske razgovore o razumu, magiji i čudu. Ipak - najvažniji aspekt junakovog putovanja je onaj autobiografski. Tijekom putovanja susreće bliske ljude iz svog života - oca, majku, dijete, bivšu ženu. S ocem (kojeg također glumi Dafoe) raspreda uzajamni odnos u kojem su jedina čvrsta povezna točka bili vikend izleti na jezersku ribičiju. Majci se tronuto ispričava što nije bio uz nju kad je umirala. Sa ženom se prepire što je točno uništilo njihov brak, je li je “volio previše”, ili su ipak - sugerira onirički flešbek - presudile brojne nevjere.

Svi se ti motivi nižu logikom sna, vizualnim pretapanjima scene u scenu u kojima gledatelj gubi osjećanje vremena i mjesta. Sve je neizrecivo, pubertetski pretenciozno, iz svega isijava žudnja za Velikim Istinama iz kakvog gimnazijskog dnevnika. No, u boljim slučajevima Ferrara vlastitu adolescentsku pompu zna usmjeriti u bizarnu autoironiju. Dobar primjer za to je doslovce posljednje scena filma. Junak je na jezeru ulovio ribe, uhvaćeni grgeč otvara usta, a u offu se čuje kako riba - progovara hebrejski! Zbilja, tko to može nadmašiti?

Najbolji film dosadašnjeg Berlinalea, međutim, nismo vidjeli u glavnom programu. Vidjeli smo ga u utorak u popratnom programu Panorama gdje je igrao film jednog režisera koji je podrijetlom s Kosova, a radi u Njemačkoj. Njegovo je ime Visar Morina. Ostavio je odličan dojam je već prvim svojim filmom - imigrantskom dramom “Babai”. No - njegov drugi film - “Egzil” - korak je dalje. Riječ je o trileru misterija koji otkriva majstora.

Kafkijanski triler

“Egzil” je priča o Xhaferu, Kosovaru druge generacije koji radi kao stručnjak u biokemijskoj tvrtki (glumi ga njemački glumac hrvatskog podrijetla Mišel Matičević). Džafer je obrazovani ekspert, traženi profesionalac, situiran, oženjen je za Njemicu (Sandra Hüller) s kojom ima djecu. Jednog dana na kvaki vrtnih vrata nađe mrtvog štakora. Incident se uskoro ponovi, a Xhafer nije načistu je li riječ o mržnji prema useljeniku, ili krepani štakori imaju veze s uredskim trvenjima i borbama za moć. Postaje paranoičan, a kako tone u paranoju, tako mu se u uredu više trese stolica.

Visar Morina je iz te premise izveo briljantan kafkijanski triler koji jako podsjeća na najbolje Hanekeove filmove poput “Skrivenog” ili “Nepoznatog koda“ - no, “Exil” usto sasvim dobro funkcionira i kao whodunnit-triler s efektnim obratom. Morinin film sav je klaustrofobičan, snimljen u tamnim, labirintičnim uredskim hodnicima, pa i prostor radnje potpiruje osjećanje paranoje kojim film isijava. Da ga je mudri selektorski zbor uopće uvrstio u konkurenciju, “Egzil” bi ovdje stršio kao favorit. No, mladi njemački Kosovar i ovako je na putu da postane baš ozbiljan europski režiser.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 11:53