'ZA ONE KOJI NE MOGU DA GOVORE' Bosanska redateljica napokon je otela Višegrad Kusturici

U filmu Jasmile Žbanić “Na putu” odlična je scena u kojoj se junakinja ( Zrinka Cvitešić) napije i odlazi s prijateljicom ( Nina Violić) u Republiku Srpsku podsjetiti se roditeljskog doma. Tamo sada žive drugi ljudi, pa ih pred ogradom iznenadi djevojčica, znatiželjna što njih dvije tu uopće rade. Da se pred njima pojavila neka odrasla osoba, junakinja bi se vjerojatno razjarila, ali iskaljivati se na curici koja nema pojma da je u toj kući prije njezine obitelji netko drugi stanovao zbilja nema smisla. Scena je nabijena emocionalnom nemoći i predstavlja jedan od najsugestivnijih prikaza posljedica rata u bosanskim filmovima.

Nečeg tako dojmljivog nema u novom Žbanićkinom filmu “Za one koji ne mogu da govore”, ali ne zato što je u pitanju slabije ostvarenje, nego zato što funkcionira na posve drukčiji način. Nije to klasični narativni film kao “Na putu”, puno je bliži konceptualnoj umjetnosti.

Ako ste gledali njezin dokumentarac “Slike s ugla”, koji je 2006. nagrađen na ZagrebDoxu, shvatit ćete o čemu je riječ. Tamo redateljica pokušava ustanoviti što se dogodilo njezinoj daljoj znanici koja je 1992. ranjena na jednom sarajevskom uglu i zašto joj francuski fotograf nije pomogao nego ju je samo slikao, “potrošivši” na nju čak tri filma. Kako film odmiče, ne doznajemo o njoj ništa posebno, ne vidimo ni fotografije onog Francuza, u jednom trenutku samo čujemo njezin glas, ali od tog asocijativnog sklopa - u kojem se spomene i Srebrenica - ostaje strašna neugoda. Nije bitno ispuniti prvotno postavljen cilj, dovoljno je samo pozabaviti se nečim takvim kao što su ratne strahote, uklopiti ih u svakodnevicu i već ste obavili golem posao.

Upravo je takav film “Za one koji ne mogu da govore”. Žbanićka je u travnju 2011. gledala u Sarajevu monodramu “Sedam kilometara sjeverno-istočno” u kojoj je australska modernistička glumica Kym Vercoe umjetnički sažela svoje spoznaje iz Višegrada: došla je u taj gradić zbog knjige Ive Andrića “Na Drini ćuprija”, odsjela u hotelu Vilina vlas, bila oduševljena “ćuprijom” sagrađenom u 16. stoljeću od strane turskih vlasti, no tek kad se vratila u Australiju doznala je da se 1992. na tom mostu klalo i silovalo, da je idilični hotel bio poprište iživljavanja srpskih vojnika nad 200 muslimanki, a o svemu tome nitko joj u Višegradu ništa nije rekao. Budući da tamo nema nikakvog spomenika ljudima koji su ubijeni nego samo onima koji su ubijali i silovali, ona je napravila predstavu koja je svojevrsna posveta stradalima i podsjetnik na nešto što se ne smije zaboraviti.

Žbanićka je predložila Australki da naprave film o njezinu posjetu Bosni i tako je nastao film “Za one koji ne mogu da govore”. Nije to film fikcije nego rekonstrukcije, relaksiran i zaigran dok je glumica u Sarajevu, a neugodan i prijeteći nakon dolaska u Višegrad, osobito kada poslije dozna što se tu dogodilo. Nema tu velikih gesti, sve je u poluglasu, nema flashbackova u kojima se prikazuju grozote, ali se nijedan zastrašujući podatak ne ispušta. Poput Australkine predstave, i film je neka vrsta spomenika žrtvama rata koji tamo nije dozvoljen.

Emir Kusturica trudio se održati romantičnu auru mosta nedavnom gradnjom svoga Kamengrada, no svatko tko pogleda Žbanićkin film znat će da je to prikrivanje ratnih zločina. Bosanska redateljica na neki je način otela Višegrad Kusturici i samim tim već napravila veliku stvar.