PAPIĆEVI DOKUMENTARCI

ZagrebDox: Politički razorni filmovi o životu običnih ljudi

ZAGREB - Kad je riječ o igranim filmovima, redatelj Krsto Papić vjerojatno je najveći Jekyll i Hyde cijele hrvatske kinematografije. Papić je najautentičniji, a možda i jedini pravi, čisti crnovalovac u hrvatskom filmu. On je režiser, za moj ukus, najboljeg filma hrvatske kinematografije uopće - “Lisica”. Međutim, Papić je u igranom opusu proizveo i sijaset doista neprobavljivih filmova.

Kult među filmofilima

I dok Papićev igrani opus nije lako utrpati u jednu rečenicu, s njegovim je dokumentarcima to kudikamo lakše. Papić je možda i najveći živi klasik hrvatskog dokumentarnog filma, čovjek koji se dokumentarcem bavio tijekom jednog razmjerno kratkog perioda svoje karijere (prijelaz šezdesetih na sedamdesete), snimivši šaku filmova koji su praktički odmah postali klasici. U vrijeme nastanka, Papićevi su dokumentarci nagrađivani u Beogradu i Oberhausenu. Tijekom desetljeća stekli su i svojevrsni mali kultni status, pa sam devedesetih u stanovima filmofila znao nailaziti na VHS-ove Papićevih dokumentaraca koje su vlasnici pazili kao posebnu relikviju. Ti dokumentarci toliko su se usadili u kulturu da su proizveli uzrečice, pa tako i danas kao krilaticu koristimo “nek se čuje i naš glas” ili “halo, München”, a “mala seoska priredba” postala je etiketa koju lijepimo na svaku pompoznu, provincijsku manifestaciju.

Za razliku od nekih drugih dokumentarista šezdesetih, Papić je imao sreću da su njegovi filmovi bili kontinuirano poznati i prikazivani, no - baš kao i glavnina hrvatske filmske klasike - nisu imali DVD izdanje.

Do sada. Naime, unutar programa festivala ZagrebDox danas se u Zagrebu predstavlja DVD sa šest odabranih dokumentaraca Krste Papića u izboru Hrvoja Turkovića. DVD uključuje šest “evergrina” nastalih između 1967. i 1971., u razdoblju vrhunca “crnog vala”: “Halo, München” (1967), “Kad te moja čakija ubode” (1968), “Čvor” (1969), “Nek se čuje i naš glas” (1971), “Specijalni vlakovi” (1971) i “Mala seoska priredba” (1971). Riječ je o filmovima koji tipično crnovalovskom gestom ulaze u “stražnja dvorišta” tadašnje Jugoslavije.

Zagora prije Tomića

Papić snima od dalmatinskog zaleđa do Podravine, od Vinkovaca do Bosne i prikazuje u svojim filmovima društvo u raskoraku modernizacije, razapeto između težnji i mogućnosti, deklarativnih parola i stanja na terenu, aspiracija prema Zapadu i gluhe, teške zaostalosti. “Halo, München” film je o gastarbajterima u Dalmatinskoj zagori i dio je velikog korpusa hrvatskih filmova koji 60-ih “otkrivaju” Zagoru. Kad gledate kadrove “krilatih”, ulaštenih opela na blatnoj livadi, te djece koja trče za automobilom, shvatite da je predodžba Zagore u hrvatskoj kulturi sve do Ante Tomića bila predodžba koju je stvorio Papić.

“Kad te moja čakija ubode” vjerojatno je najviše crnovalovski od svih Papićevih naslova: film se bavi ubojstvima u ruralnoj Bosni, te Bosnu prikazuje kao strašno mjesta pritajenog nasilja, viška alkohola i neukrotivog bijesa.

Slučajni junak

Kad iz današnje perspektive gledate film i slušate kafanske napitnice o čakiji, ili pučkog pjesnika koji kaže: “ako se ovako hvataju noža u miru, kako bi bilo u ratu?”, ne možete ne pomisliti koliko je film bio proročanski.

“Nek se čuje i naš glas” film je o ilegalnim radio-stanicama u Podravini. Riječ je o filmu koji je u svoje vrijeme doživio najveći inozemni uspjeh (nagrada u Oberhausenu, “Cannesu” kratkog filma), no iz današnje se perspektive ipak doima previše oslonjen na Miloša Formana i češki val šezdesetih. Taj film o ljudima koji u staji drže ilegalne radio-odašiljače ne bi li susjedstvu puštali muziku i društvena promišljanja posebno je zanimljivo gledati danas, iz perspektive kulture koja poznaje blog i YouTube, jer pokazuje kako je Internet samo ispunio težnju koja je postojala otprije: težnju ljudi da ne budu samo pasivni medijski primatelji.

“Čvor” nastaje 1969., upravo u godini kada počinje medijska haranga protiv crnog vala, pa film unutar sebe komentira tu javnu debatu. Dok Papić i filmska ekipa na kolodvoru u Vinkovcima snimaju priče pečalbara, prosjaka i sezonaca, zaskače ih nadobudni prometnik koji im očita političku lekciju sasvim nalik onoj koju je iste godine crnom valu očitao Vladimir Jovičić u feljtonu u “Borbi”. Željezničar tako prigovara filmašima da “snimaju samo negativno”, te da bi “trebali prikazivati i ljepšu stranu”, a instinktom dokumentarista Papić ga u hipu pretvara u glavnog junaka filma.

Nepoderivi klasik

“Mala seoska priredba” (1971) do danas je ostala najpopularniji Papićev kratkometražni klasik, vjerojatno će to i ostati, no i na novo gledanje nije mi se promijenio prvotni dojam kako je taj film o izboru miss u jednom međimurskom selu pomalo neetičan i velegradski bahat.

Što se “Specijalnih vlakova” tiče, oni se i na novo gledanje potvrđuju kao apsolutni, nepoderivi klasik i za moj ukus najbolji film na ovom DVD-u. Jugoslavenski film ranih sedamdesetih i te kako je lupao po tadašnjoj politici, no mislim da je i u tom kontekstu teško naći ovako politički razoran film kao što su “Specijalni vlakovi”. Papić u filmu prikazuje organizirane odlaske jugoslavenskih radnika na rad u Njemačku, ali prava tema filma zapravo je cinizam tadašnje države, koja izvozi radnike kao da su trupci ili banane, a jedino do čega joj je stalo jest domoći se njihovih deviznih doznaka i minimizirati političku štetu.

Neki DVD-i klasike imaju otkrivalački efekt i nukaju na revalorizaciju. Kod Papićevih dokumentaraca nije tako, jer su ovi filmovi i dosad bili kanonski. Međutim, oni su sada prvi put i dostupni, i to dostupni u odličnoj restauriranoj verziji, što s našim klasicima u pravilu nije slučaj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 10:28