Crna komedija "Voy! Voy! Voy!" egipatskog redatelja Omara Hilala, te hrvatski animirani film "Žarko, razmazit ćeš dite" autora Veljka i Milivoja Popovića pobjednici su 17. Festivala mediteranskog filma koji je u subotu navečer završio u Splitu. Oba filma završili su kao dvostruki pobjednici: dobili su nagrade i žirija i publike.
"Voy !Voy! Voy" režisera Hilala komedija je po istinitom događaju. Film se bavi egipatskim zaštitarom koji fingira da je slabovidan kako bi kao član sportske ekipe slijepih uspio prebjeći u Europu. Hilalov film bio je egipatski kandidat za Oscara. Nije uspio prigrabiti nominaciju, no dobio je tom prilikom superlativne recenzije. Među ostalim, kritičarski doajen Roger Ebert je Hilalov film ishvalio kao "čudnovat, napet, pun šarma… film za publiku koji u podtekstu nosi trpki socijalni komentar." S tim se dojmom složio i tročlani splitski žiri koji su činili neovisni prikazivači. U njihovom se obrazloženju navodi da egipatski film "pametno balansira humor i dramu stvarajući crnu komediju s teškim temama imigracije i osobne ambicije." Istog je mišljenje očito bila i splitska publika koja je Egipćaninu dala najvišu ocjenu od deset filmova u konkurenciji.
Obje nagrade- žirija i publike- dobio je i animirani film braće Popović "Žarko, razmazit ćeš dite" po romanu "U malu je uša đava" Tisje Kljaković Braić. S obzirom da su dvi troje suautora Splićani nagrada mjesne publike donekle je samorazumljiva. No- film je dobio i nagradu žirija.
Licemjerje društva
U popratnom programu, pak, nagradu je publike dobio iranski film "Moja najdraža torta" iranskih režisera Maryam Moghadam i Behtaesha Sanaehe. Riječ je o doista prekrasnom filmu kojeg se u Berlinu- gdje je premijerno prikazan- smatralo kandidatom za Zlatnog medvjeda. Iranski film bavi se vremešnom, podebljom samicom koja se jedne večeri upusti u nenadanu pustolovinu: pozove taksista da dođe do nje na piće i večeru popraćenu sa zalihom vina iz crne rezerve. Taj neobični "one night stand" dvoje staraca pretvori se u prekrasnu melodramu, ali i u jetku analizu ćudorednog licemjerja iranskog društva.
Tijekom devet dana, splitski je festival donio tridesetak dugometražnih i svu silu kratkometražnih naslova koji su uglavnom bili dobri. Premda je u glavnom programu pobijedio film iz Egipta, u mediteranskom je programu ove godine ponajviše odskočio paket izvrsnih talijanskih filmova koji ukazuje da se talijanska kinematografija ozbiljno budi. Jedan od tih filmova- koji je zatvorio festival- je "Uvijek postoji sutra" Paole Cortellesi, najveći ovogodišnji hit talijanske kinematografije o kojem smo već pisali. No, osim tog filma glavni je program donio još dva intrigantna talijanska naslova. "El paraiso" (Raj) Enrica Marije Artalea film je koji je u Split stigao s tri nagrade iz Venecije. Film se bavi s obitelji kolumbijskih imigranata iz predgrađa Rima koji koriste zemljačke veze ne bi li u sitno dilali kokain po kvartu. Posao vodi operetna, glamurozna majka-narkomanka (Rosa De Francisco), svojevrsna prigradska Blanche du Bois koja srednjovječnog sina (Edoardo Pesce) drži pod papučom u čudnovatom edipovskom odnosu. Mama i sin plešu, ona ga šiša, zavlači mu se navečer u krevet. Taj edipovski odnos dođe na kušnju kad iz Kolumbije stigne zgodna, mlada mula s kokainom u probavnom traktu. Artale je napravio sočni film koji izmiče lakoj klasifikaciji: malo je antički mit, malo priča o imigraciji i nostalgiji, a malo gangsterski noir.
Rimsko društvo
Na sasvim je drukčiji način zanimljiv i "Enea", film režisera/glumca Pietra Castellita. I taj se film bavi rimskim društvom- ali ovaj put visokim, ambijentom zlatne mladeži i elitnih klubova. Naslovni junak filma (glumi ga režiser) bogati je koljenović koji vodi partijanerski klub i uzgred, više iz frivolne dosade, počne dilati kokain. Taj frivolni izlet iz zone komfora pretvorit će se, međutim, u krvavu kupelj, a bogatog zlatnog dečka doseći će kruta stvarnost. Film je –inače- pomalo i obiteljska manufaktura filmske obitelji Castellito, pošto junakova oca u filmu glumi režiserov otac, veliki talijanski glumac Sergio Castellito. "Enea" je film barokne ekstravagancije koji će podsjetiti pomalo na Sorrentinove naslove, pogotovo "Grande bellezzu".
Glavni program
U glavnom programu pažnju je skrenuo i belgijsko-francuski film "Amal" režisera Jawasa Khaliba. Riječ je o još jednom u nizu novijih europskih filmova u kojima se socijalne i kulturalne kontroverze europskog društva seciraju kroz školsku učionicu. Naslovna junakinja filma je sekularna Arapkinja koja predaje francuski jezik u mahom imigrantskom kvartu Molenbeek u Bruxellesu. Kad uoči da učenici u razredu mrcvare jednu od učenica optužujući je da je lezbijka, Amal im kao lektiru zada pjesme Abu Nawasa, klasičnog arapskog pjesnika iz 8. stoljeća koji je- međutim- bio biseksualac, volio vino i- još pjevao o tome. Dio rigidno muslimanskih učenika i roditelja podigne protiv Amal hajku koja se uskoro pretvori u društvenu buru, pogotovo kad zlostavljana cura- i sama iz arapske obitelji- na Instagramu izauta seksualne sklonosti. Khalibov film junakinji suprotstavlja stvarnog zlog mastermajnda. To je Thibault, bijeli Belgijanac koji je "progledao", prešao na islam i postao vjeroučitelj. On indoktrinira djecu, rovari iz pozadine, a ravnateljica mu ne može ništa jer, kao i u Hrvatskoj, i u Belgiji vjeroučitelje postavlja vjerska zajednica. Nakon filma slušao sam dio gledatelja kako komentira da se "sve ovo događa" jer je "previše tolerancije" i jer će "ovako uskoro biti kod nas". Nisu izgleda shvatili da ovako već jest "kod nas" i da je prava tema filma školski vjeronauk. Unutar sekularne institucije koja bi trebala promovirati znanost i toleranciju pojavljuje se predmet koji promiče netoleranciju i protuznanstvene sadržaje. Kod nas je već tako, a eto ispada - i u Belgiji.
Što se kratkog programa FMFS tiče, dvije najveće atrakcije zagrebačka je publika već vidjela. To su pobjednički animirani film "Žarko razmazit ćeš dite", te canneski pobjednik "Čovjek koji nije mogao šutjeti" koji je privukao i najbrojniju publiku. A među premijerama meni je najugodnije iznenađenje "1001 noć", prvi redateljski rad producentice Ree Rajčić. Riječ je o dokumentarcu na naoko minornu temu: film se bavi dvjema splitskim staricama koje svaki dan u isti sat prate tursku sapunicu. Prateći ih dana u dan, redateljica je snimila duhoviti, nenametljivi film o starosti, o Mediteranu, ali i o "grešnom" užitku trivijalnih telenovela. "1001" noć je film koji je puno pametniji i dublji no što se naoko čini.