Jennifer Lawrence je vrišteći, s maskom na licu, naravno, izjurila na ulicu ispred svojeg njujorškog stana i trčala ulicom gore-dolje podvriskujući i slaveći pobjedu svog favorita na američkim predsjedničkim izborima.

Nakon mjeseca predanog političkog rada, ganuta Amy Schumer svoje je pratitelje na Instagramu pitala gdje su bili kada su čuli da je Joe Biden ipak pobijedio. Chrissy Teigen i John Legend su se poput nekih veličanstava, sjedeći na gepeku svog kabrioleta, vozili ulicama L.A-a, rukujući se s jednako ushićenim prolaznicima. Alec Baldwin je na društvenim mrežama objavio podulji monolog, opraštajući se od lika kojeg je tako dobro četiri godine utjelovio u Saturday Night Liveu, ispovijedajući što je sve pametnoga naučio o američkim predsjednicima studirajući političke znanosti prije nego što se, kaže nesmotreno, prebacio u glumačku školu.

Sviđa mi se taj američki politički aktivizam, ta glasna i srčana borba za - kako oni kažu - demokraciju koja bi trebala biti sama srž zemlje u kojoj žive, Sjedinjenih Američkih Država. Nažalost, takva vrsta aktivizma poznatih članova društvene i kulturne zajednice kod nas je uglavnom nepoznata. Ako se i netko od pjevača, glumaca, režisera, televizijskih zvijezda politički deklarira, ubrzo završi na nekoj stranačkoj listi i, ne daj Bože, u Saboru ili gradskoj skupštini.

Mama, jeste li i vi u srednjoj školi stalno pričali o politici, pitala me nedavno kći pomalo iznervirana stalnom političkom spikom svojih školskih prijatelja. Naravno, uz glazbu, politika je bila u glavnom fokusu mojega srednjoškolskog interesa. Dečki su na red došli mnogo kasnije. Sa svojim najboljim prijateljem iz srednje škole, Sašom Paparellom, išla sam u Ljubljanu na prvi dan suđenja Janezu Janši zbog kontrarevolucionarnog djelovanja. Nosila sam bedževe s natpisom Štafeta, ne hvala i Neue Slowenische Kunst, kao i onaj s prekriženom brojkom 133. To se odnosilo na članak jugoslavenskog krivičnog zakona o verbalnom deliktu. Potpisivala sam peticije za oslobađanje političkih zavorenika. Tako se dogodilo da sam, osim za oslobađanje Vladimira Šeksa, potpisala peticiju i za Vojislava Šešelja. Nekoliko godina kasnije, kada se Šešelj pretvorio u ozbiljnog negativca, obećala sam si da više nikada neću potpisati nijednu peticiju. Po uzoru na liječnika Tomaša iz Kunderine "Nepodnošljive lakoće postojanja". Išli smo na sastanke Svaruna, ekološke i mirovne inicijative čiji su članovi tada bili - ipak nešto stariji od nas - Benjamin Perasović, Vesna Teršelić, Zoran Oštrić. Zabrinjavale su nas uglavnom nuklearne elektrane.

S odrastanjem je moj politički aktivizam ipak pao u drugi plan. No, daleko od toga da politika nije ostala velika tema u mojem životu. Nešto o čemu se stalno raspravlja u krugu obitelji. Tako sam ja odrastala, tako odrastaju i moja djeca. Koja već dobro pamte kako su roditelji reagirali kada je - recimo - Kolinda Grabar-Kitarović onomad pobijedila na predsjedničkim izborima.

Posebno su mi u sjećanju ostali prvi demokratski izbori u Hrvatskoj, u travnju 1990. godine. Tada sam bila nadobudna studentica Filozofskog fakulteta i svoj sam glas, mudro, bacila u vjetar glasajući za - zelene. Te tople travanjske nedjelje (barem mislim da je bila takva), Haustor je svirao u Jabuci i Darko Rundek je po nas nekoliko prijateljica došao na vrata kluba našminkan i zaogrnut samo u bijelu plahtu. Posebno moćno te su večeri zvučali "Sejmeni". Bilo je to kao da prvi put čujem tu pjesmu i njezine stihove: U nama vrijeme se mijenja/I svi su opet spremni da se bore za san/U nama vrijeme se mijenja/Sa barikada reći ćemo No passaran/Kad bude vrijeme za to …