Život i opus Alana Parkera: Hitmejker kojeg je publika voljela više od kritike

Za jednog režisera, karijera mu nije bila duga: tek nešto više od četvrt stoljeća. Ipak, za tih četvrt stoljeća stigao je djelovati u tri kinematografije: britanskoj, američkoj i irskoj. Okušao se u svoj sili žanrova te potpisao neke od najomiljenijih hitova kraja 20. stoljeća. Kritika ga nije naročito voljela. No, Alana Parkera zato je voljela publika.

Alan Parker (1944.), tvorac slavnih filmova poput “Bugsy Malone”, “Ponoćni express” i “Anđelin prah” preminuo je u subotu u Londonu. Umro je u 76. godini života, uvelike zaboravljen, s obzirom na to da je posljednja dva desetljeća života bio redateljski neaktivan. No, u periodu prije toga - 80-ima i 90-ima, Parker je bio sve samo neaktivan: bio je i istaknuti holivudski režiser i najveći britanski hitmejker, pa čak i administrator koji je reformirao britanski film.

Pompozan stil

Parker je dijete iz ruševina: rođen je usred rata u londonskoj četvrti Islington, u radničkoj obitelji: otac mu je bio soboslikar. Kao bistro dijete, Parker je dobio priliku da ode studirati, ali pragmatičnog klinca iz radničke klase privlačilo je imati svoj novac odmah. Donio je odluku koja će mu bitno odrediti život: zaposlio se u marketinškoj agenciji, isprva kao copywriter, a potom kao režiser reklama. U istoj agenciji, upoznat će još jednog režisera reklama koji će postati slavan: Ridleyja Scotta. Dva režisera bili su i kolege i rivali, ali i stubokom različiti. “Ako je u scenariju pisalo: ljepotica hoda plažom u Barbadosu - to je radio Ridley. Ako je pisalo: debela obitelj u kuhinji u Shepherd’s Bushu - to sam radio ja”, jetko je kasnije komentirao Parker.

Do tridesete godine života, Parker režira reklame i povremeno piše scenarije. U dugometražni film uspijeva uskočiti kad 1976. snimi “Bugsy Malone”, parafrazu gangsterskih filmova 30-ih s djecom u svim glavnim ulogama i za strojnicama koje umjesto metaka ispaljuju šlag. “Bugsy Malone” je euforično primljen u Cannesu, nominiran za Oscare, BAFTE i Zlatni globus, no možda najveća pohvala filmu je što se pretvorio u kulturnu referencu. Mnogo kasnije u političkoj satiri “U banani” Armando Ianucci će komentirati hrpu mladih, neiskusnih konzervativaca koje je Bushova administracija okupila oko Bijele kuće, i reći “ovo je kao Bugsy Malone, samo s pravim puškama”.

“Bugsy Malone” je Parkera pretvorio u hitmejkera - no, paradoksalno, on sam taj film nije volio i o njemu je govorio podcjenjivački. Ali, hit mu je omogućio da snimi film koji će doista reprezentirati ono što kao redatelj želi raditi. Snima “Ponoćni Express” (1978.), zatvorski triler o čovjeku koji dospije u tursku tamnicu jer pokušava preko granice iznijeti hašiš. Film je inicijalno imao odlične kritike, ali je podosta razjario Tursku zbog prikaza turskih likova i sustava.

Nakon ta dva hita, Parker je traženi režiser koji hrli iz projekta u projekt. Radi u tom periodu svašta, od muzičkog filma “The Wall” po Pink Floydima preko političke drame o južnjačkom rasizmu “Mississippi gori”, od filma “Birdy” koji je nagrađen u Cannesu pa do “Anđelovog srca” u kojem Robert De Niro glumi đavla. Parker mijenja žanrove i teme, no stil mu je uvijek sličan - maksimalistički, spotovski, vizualno pompozan. To je u skladu s modom “cinema du looka” i postmodernizma 80-ih - no, kritika to ne voli, pa Parker često ima reputaciju režisera dekorativca, praznog šminkera.

U devedesetima, Parker se vraća Europi. Godine 1991. snima film za koji je uvijek tvrdio da mu je najdraži u karijeri, a autor ovog teksta svesrdno bi se s tim složio. Riječ je o “The Commitments”, filmu po romanu Roddyja Doylea o skupini mladih Iraca koji Dublinu 80-ih nakane osnovati soul bend. Parker je izjavio da je to jedini film koji je snimao tako da je ustajao sretan što to radi - a u filmu se to i vidi.

Evita

Nakon “The Commitments” Parker snima film o izumitelju Kellogg’s pahuljica “Road to Wellville” koji će ostati upamćen kao rijetka komična uloga Anthonyja Hopkinsa. Snima potom filmsku verziju mjuzikla “Evita” s Madonnom u glavnoj ulozi. Film se pretvorio u potpuni kreativni krš, što zbog krivo izabranog političkog trenutka, što zbog trzavica Parkera i Madonne. Ipak, Parker je i u tim okolnostima iscijedio relativno uspješni hit. Kreativno se vraća u formu opet preko Irske - snima potresnu adaptaciju autobiografskog romana Franka McCourta “Angelin prah”.

Godine 1998., tek izabrani britanski premijer Tony Blair nakanio je reformirati britansku filmsku industriju da je napravi kompetitivnijom i globalnijom. S tom zamisli, ponudio je Parkeru da postane direktor Britanskog filmskog instituta, te - nakon 2000. - novouspostavljenog Film Councila (ekvivalenta našem HAVC-u). Blair je Parkeru i novoj ustanovi u ruke dao i jak financijski alat: novac od postotka lutrije. Odabir holivudskog hitmejkera za tu funkciju nije bio svakom po volji, a dio filmske zajednice pobojao se da će britanski film izgubiti ono što ga je krasilo u 80-ima: radikalne, eksperimentalne i politički drske filmove kakve su radili Derek Jarman, Peter Greenaway ili Alex Cox.

U okviru nove blairovske agende “Cool Britannije”, Parker je pokušao navesti britanske autore da se odmaknu od sivih realističkih drama i da pokušaju gađati globalno tržište. Teško je reći kolika je tu njegova zasluga, no njegovo vodstvo zbiva se u periodu kad će Britanija svijet zapljusnuti nizom atraktivnim hitova poput “Full Monty”, “Billy Elliot”, “Dnevnik Bridget Jones”, “28 dana poslije”, “Chicken Run”… Parker je za rad u UK Councilu dobio titulu lorda, a kad su konzervativci 2010. ukinuli ustanovu, bio je ogorčen.

Parker je imao samo 59 godina kad je snimio svoj posljednji film - “Život Davida Galea” s Kevinom Spaceyjem. Nikom ni u peti nije bilo da bi uspješni i plodni hitmejker mogao s tim stati. Ali - to se dogodilo. Parker je izjavio da ga je snimanje naprosto zamorilo. Okrenuo se slikarstvu i proveo iduća dva desetljeća daleko od javnosti.

Kao režiser, ostat će upamćen po nekoliko jako dobrih filmova, i po ponešto groznih filmova. Publika je Parkera uvijek voljela, a kritika kudikamo manje. Parker nije bio “autor” na način francuske autorske teorije. Bio je dopadljivi, znatiželjni svaštar kojem su filmovi imali sve osobine osim jedne. Nikad nisu bili bezbojni i blijedi.