GLUMAC RESPEKTABILNE MEĐUNARODNE KARIJERE

ZLATKO BURIĆ ‘Ne smije ti se zaplesti jezik kada si u kadru s petsto statista’

 Goran Šebelić / Cropix
Iako je i prije imao ponuda, Burić je ove godine prvi put nastupio u nekom hrvatskom filmu, u ‘Koscu’ Zvonimira Jurića, prikazanom na festivalu u Puli

Kada sam se posljednjeg dana festivala našao sa Zlatkom Burićem, našim glumcem krupne pojave i dugačke raskuštrane kose koji je ostvario respektabilnu karijeru ponajprije u Danskoj, a zatim i u međunarodnim filmskim produkcijama, prvo sam ga pitao je li točan podatak na engleskoj Wikipediji da se u svibnju preselio u Los Angeles. “Nema veze, to me netko zezao. Rekao sam kćerkama da to isprave, one bolje od mene znaju kako se to radi, ali zasad nema rezultata. To i dalje tamo piše. Ako bih se nekamo i selio, sigurno ne bih u Los Angeles. Bio sam jednom tamo i nije mi se dopalo. Svi su bili pretjerano razdragani, kao da su na koki. New York je nešto drugo, tamo se stvara fantastična umjetnost.”

Obojica iz Osijeka

Burić je sada prvi put nastupio u jednom hrvatskom filmu, u nagrađivanom “Koscu” Zvonimira Jurića. Je li imao i prije ponuda? “Zvao me Boris T. Matić za neku ulogu u filmu ‘Sve džaba’, nije to bilo nešto veliko, a mislim da njima to i nije bilo jako važno, pa od toga nije bilo ništa. Nedavno sam dosta komunicirao s Darkom Šuvakom koji je pripremao ‘Happy Endings’, nudio mi je ulogu kamatara, ali nikako nije mogao definirati termine snimanja, tako da se nismo mogli dogovoriti. Ja ipak godišnje snimim i po četiri filma, imam obaveze i u teatru i točno moram znati kada što radim. I ovdje u Puli sam donekle slučajno, jer sam imao rupu nakon snimanja u Kanadi.”

Ulogu u filmu „Happy Endings“ poslije je dobio šibenski glumac Mate Gulin. Kako se ipak odlučio za “Kosca”? “Svidjeli su mi se ‘Crnci’, koje je Jurić napravio s Goranom Devićem, a dopao mi se i scenarij. Njemu je jako bilo stalo da ja to igram, čak je dolazio i u Kopenhagen, puno smo šetali i razgovarali. Produkcija je bila izvrsna, vrlo precizna, što me ugodno iznenadilo. Producentica Ankica Jurić Tilić iz Kinorame stalno je dolazila na set. Naravno, puno smo improvizirali, ali tako je bilo i kod Nicolasa Windinga Refna s kojim sam snimio četiri filma. Osjetiš kada ti neka rečenica ne odgovara, pa to prilagodiš sebi. Jedino smo snimili više scena no što ih ima u filmu, moj je lik bio puno definiraniji, ali Jurić više voli da to sve ostane otvoreno.” Je li suradnju olakšalo to što su obojica Osječani? “Nema veze, različite smo generacije, moj Osijek nije i njegov Osijek.”

I Jim Jarmusch

Na filmu je debitirao sa zakašnjenjem, međutim, u našem je kazalištu bio puno prisutniji. Igrao je u predstavi “U agoniji” koju je redatelj Branko Brezovac smjestio u Sinj, a u prostorima Studentskog centra postavio je “Knjigu mrtvih”, svojevrsnu posvetu preminulim članovima Kugla glumišta. U toj je kultnoj grupi, osnovanoj 1975., svojedobno i počeo karijeru, iako to možda nije prikladna riječ, jer se oni nisu smatrali umjetničkim projektom. Kako je moguće da nikad nisu išli na turneje po inozemstvu? “Nije nam se to nekako uklapalo u program, bili smo suviše inertni, zatvoreni. Sjećam se da nas je Ivan Ladislav Galeta zvao na zagrebački kolodvor, gdje je upravo stigla mađarska grupa Squat. Njima putovanja nisu bila problem, završili su u New Yorku, napravili nekoliko važnih predstava, a u jednom razdoblju oko njih se motao i Jim Jarmusch.”

Ipak, neprestane međunarodne kontakte imao je jer je s Dunjom Koprolčec, članicom Kugla glumišta, iznajmio stan na Novoj vesi, pa su kod njih odsjedali svi koji su prošli kroz Zagreb, od Amerikanaca do Skandinavaca. Kada je kasnije zahvaljujući prvoj supruzi Sonji Hindjaer završio u Danskoj, nije mu to bilo ništa neobično, a i dopalo mu se što je kontrakultura - kojoj je i sam pripadao - preuzela vlast.

Grozno snimanje

Na filmu se probio ulogom u Refnovom filmu “Pusher”, za koji je dobio i najveću dansku nagradu Bodil. Nije to bio jednokratni angažman, on, Refn i njihovi prijatelji bili su poput rock banda koji uvijek nastupa zajedno. Za film “Bleeder” - u kojem igra vlasnika videoteke - zaposlio se s Madsom Mikkelsenom u pravoj videoteci i radio tamo tri mjeseca. Tijekom radnje neprestano se ponavlja ritual u kojem junaci zajedno gledaju filmove u stanu jednoga od njih. “To smo stvarno i radili, po tri-četiri filma u jednu večer. Gledali bi sve što bi nas zanimalo.” Refn je poslije nakratko otišao u Ameriku, a kad se vratio nastao je “Pusher 2”, ujedno i najveći komercijalni uspjeh u trilogiji, dok je “Pusher 3” izazvao odbojnost zbog završne, iznimno krvave scene u kojoj upravo Burić uklanja leš tako da od njega ne ostane ni traga. “Snimanje je bilo grozno, snimili smo to za jedan dan, krv je naravno bila životinjska, ali smo se plašili zaraze. Poslije dugo nisam mogao dobiti angažman u nekom danskom filmu.”

Uz trilogiju “Pusher” proslavila ga je i serija “Taxa” koja je imala pet sezona, a nastupao je i u Danskom kraljevskom kazalištu, kao jedini stranac kojem je ukazana ta čast. Najteži angažman? Kasperu Holtenu, intendantu tamošnje opere (poslije je završio u Covent Garden operi) stalno su prigovarali da radi nekomercijalne projekte, pa je postavio mjuzikl “My Fair Lady”: Burić je dobio ulogu oca Elize Doolittle. “Činilo mi se da to je pravi kaos, nisam znao kada je red na mene, sva ta buka. Kasper mi je onda rekao da pazim na zvuk oboe, kad se ona oglasi, to je znak da moram zapjevati. Morao sam imati liječnika uz sebe, jer nakon takve dernjave nije lako ujutro odjuriti na snimanje nekog filma.”

Agent za uloge

Ima li agenta koji se brine za njegove angažmane? Veliki danski glumac Ulrich Thomsen rekao mu je da to mora napraviti, zahvaljujući tome Nikolaj Coster Waldau - s kojim je glumio u filmu “Himmerland” - danas igra jednu od glavnih uloga u “Igri prijestolja”, ali njemu je draže da surađuje s Ulrichom Mřler-Jřrgensenom iz Art Managementa: s njim radi i Mads Mikkelsen, koji se uistinu ne može požaliti na nedostatak dobrih ponuda. “Mads je rekao da će ga plaćati samo da bi ga mogao imati u blizini, jer mu je prijatelj.”

Slučajna ponuda

Najatraktivnije ponude dobio je igrom slučaja. Početkom milenija bio je na Motovun film festivalu i družio se sa simpatičnim redateljem, za kojeg se ispostavilo da je Pawel Pawlikowski, čiji je film “Posljednje utočište” te godine i pobijedio. Ispostavilo se da je Pawlikowski dobar sa Stephenom Frearsom, koji je upravo tražio glumca za ulogu Rusa u “Malim prljavim lažima”. “Zvali su me u London, ali tada su Hrvatima za takva putovanja trebale vize i Ulrich mi ju je nabavio doslovno preko noći.” A blockbuster Rolanda Emmericha “2012”? “Mislim da sam tu ulogu dobio, jer sam na snimanju u Londonu dosta impresionirao jednu damu, a nešto je valjda poduzeo i Chiwetel Ejiofor, s kojim sam se sprijateljio na setu Frearsova filma i koji je kod Emmericha igrao jedan od ključnih likova.” Što je naučio tijekom produkcije tako važnog filma? “Da je disciplina najvažnija. Ne smije ti se zaplesti jezik kada si u kadru sa 500 statista. Zbog tebe se ne smije ponoviti nijedan kadar.”

Ejiofor je ove godine nominiran za Oscara za “12 godina ropstva”. Manjkaju li mu takva priznanja? “Ne baš, posla imam dovoljno, kako u kazalištu, tako na filmu i televiziji. Osim toga, ja još uvijek nisam raščistio s činjenicom želim li doista biti pravi glumac. Zanima me i glazba, performance i sve vrste alternative. Ne želim se ni u što ukalupiti.”

Trailer filma 'Kosac'

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 17:14