PIŠE JURICA PAVIČIĆ

ÖSTLUNDOV 'TURIST' Prizori iz bračnog života na tragu Bergmana i Buńuela

Jedno od vrućih otkrića lanjske filmske sezone, te rad još mladog autora kojeg ćemo vrlo brzo smatrati europskim klasikom

Jedno od omiljenih općih mjesta suvremene rodne teorije jest i ono o “krizi muškosti”. U ušuškanom i sigurnom društvu razvijenog svijeta, posao muške glave više nije da ulovi ručak, ni da obrani familiju u pogibelji. Stoga je potreba da se reafirmira muškost proizvela niz zanimljivih kulturnih posljedica, od navijačke okuke do SUV auta.

No, što se zbiva kad se muškarac nađe u situaciji da mora zaštititi familiju i u njoj grdno zakaže? Tim pitanjem bavi se film “Force majeure/Turist” koji potpisuje švedski redatelj Ruben Östlund. Film prati par mlađih, imućnih Šveđana s djecom koji stižu na sedmodnevni skijaški aranžman u francuski alpski hotel. Prvih dana, švedska familija skija i uživa u komfornom, brižno kontroliranom odmoru. Tako to ide sve dok se jednog jutra umjetno inducirana lavina ne otme kontroli i krene prema terasi na kojoj junaci piju kavu.

Otac obitelji ( Johannes Kuhnke) zgrabi naočale i mobitel te pobjegne. Ne dogodi se ništa strašno. Ali - između muža i žene ( Lisa Loven Kongsli) ucijepi se nelagoda. Oboje oklijevaju pričati o onom što se dogodilo, a kad progovore, nastane kaos.

Redatelj “Turista” Östlund 40-godišnji je autor koji je sa samo četiri filma (osim “Turista”, još “Gitarski mongoloid” 2004, “Nehotice” 2008. i “Play” 2011) stekao mali kultni status (i među hrvatskim) filmofilima. Čak su mu dva filma nagrađena u Motovunu, One Take festival mu je ove godine upriličio retrospektivu, a “Turist” je ove jeseni nominiran i za nagradu EFA i Zlatni globus.

Ruben Östlund voli secirati naličje vrlina koje inače kod Skandinavaca uzdižemo: poštivanja zakona i autoriteta, kurtoazije, težnje redu. Kroz male, ali apsurdne dnevne situacije Östlund pokazuje kako se ono što mi zovemo “civiliziranim društvom” zapravo sastoji od smjese stege, stida, konformizma i čistog horora. Sve to švedski redatelj papri s još jednom svojom vrlinom: nadrealističkim humorom koji je preuzeo od zemljaka Roya Anderssona. Među intrigantnijim detaljima Östlundove biografije je i taj da je na početku karijere bio snimatelj reportaža o skijanju, što se u “Turistu” jasno vidi.

Jedan od najzanimljivijih motiva “Turista” je upravo tretman planine, odnosno prirode. Skijaški aranžmani turistu prodaju iluziju neukrotive divljine, no “priroda” koju konzumiraju Šveđaninovi likovi prikazana je kao kontrolirana, ukroćena, obuzdana skijaškim topovima, žičarama, ogradama. Čak i takva planina u jednom trenutku “otkaže poslušnost”, a švedski režiser pametno podvlači paralelizam između ukroćene planine te heteroseksualnog braka kao institucije kojom se pripitomljava muškost. Tek kad brak gotovo pukne, planina postaje divlje lijepa kao iz nacističkih Bergfilme, a obični nordijski korporacijski kotačić poželi biti Marlboro Man. Ukratko - “Turist” je “prizor iz bračnog života” kakav je mogao smisliti Bergman. Ali - kod Östlunda, tu ima barem jednako i Buńuela.

“Turist” nije bez grešaka. Osobno mi smeta pleonastički dupli svršetak koji vam - naravno - nećemo odati. No, unatoč tomu, “Turist” je obavezni program za iole ambicioznijeg filmofila. To je naslov koji je jedno od vrućih otkrića lanjske filmske sezone, te rad još mladog autora kojeg ćemo vrlo brzo smatrati europskim klasikom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 06:48