‘Carstvo čula’ u Zagrebu je vidjelo 100.000 ljudi

Točno prije tri desetljeća jedan je japanski film pogledalo u zagrebačkim kinima 100 tisuća gledatelja. Dotad to nije uspijevalo klasicima kao što su “Rashomon” i “Sedam samuraja”, bili su to egzotični filmski dragulji na koje je hrlila jedino elita, no ovaj je očito predstavljao nešto posebno.

Prikazivao se tjednima u kinu Lika u Ilici 10 (današnji Zagrebački plesni centar), koje nije imalo pedigre prvorazrednih dvorana poput Balkana (današnja Europa) ili Zagreba (više ne postoji): igrale su tu njemačke, danske i srpske komedije, uglavnom odlično posjećene, međutim, u Liku nije zalazila otmjenija publika.

“Carstvo čula” Nagise Oshime - kako se zvao taj film - bilo je izuzetak, jer su na blagajni ulaznice kupovali sveučilišni profesori, radnici i besposličari koji su godinama čekali da jugoslavenska filmska cenzura odobri taj film, snimljen još 1976. godine, kada je izazvao pravu senzaciju u Cannesu.

Razlog?

Prvi put je redatelj izrazite art reputacije snimio film u kojem se jasno vidjelo spolni akt: budući da Oshimi u Japanu tako nešto ne bi dozvolili, on je snimljeni materijal prokrijumčario svom francuskom koproducentu, pa je u Parizu zgotovljena završna verzija filma.

Tekstovi u Startu

Film je isprva posvuda nailazio na veliki otpor cenzure, ali se naposljetku ipak probijao do svjetskih kina, i to bez kraćenja prizora seksa. Pomoglo mu je to što je bio rafinirano napravljen, a mnogi su ga proglašavali važnim umjetničkim djelom koje pomiče granice filmskog izražavanja.

U nas se o njemu naveliko pisalo, pogotovo u zagrebačkom Startu, dvotjedniku za jugoslavensku elitu, čiju su duplericu uvijek krasile obnažene ljepotice, čak je i prikazan na beogradskom FEST-u početkom 1977., uvijek spremnom da prvi otkrije domaćoj javnosti takvu vrstu atrakcija, međutim, u redovnu distribuciju nije mogao. Meki pornići već su polako prodirali u kina, ali najčuveniji od njih, francuski film “Emmanuelle”, nikako nije dobivao dozvolu za uvoz, sve dok brana nije probijena 1978. godine.

“Carstvo čula” bilo je znatno provokativnije djelce, pa ne čudi što je odobren za prikazivanje tek krajem 1981., no trebala je još godina dana prije no što će ga se distributer usuditi pustiti u kina.

Nagisa Oshima, tvorac tog filmskog čuda, čiji je izvorni naslov bio “Ljubavna korida”, umro je u utorak u 80. godini od upale pluća. Isprva nije namjeravao postati filmaš, diplomirao je političku povijest na sveučilištu u Kyotu, ali se uspio zaposliti u moćnoj filmskoj kompaniji Shochiku i postupno napredovao do funkcije redatelja. Nije bio osobito impresioniran tradicijom, nisu mu se sviđali ni Kurosawa, ni Mizoguchi, ni Ozu, u Francuskoj se već razmahao novi val i njegovi prvi filmovi nose izraziti modernistički pečat. Kad mu je Shochiku sabotirao u distribuciji film “Noć i magla u Japanu”, osnovao je vlastito filmsko poduzeće.

Godard i Brecht

Izrazito polemičan, svađajući se s ljevicom i desnicom, tijekom šezdesetih postaje krupna ličnost svjetskog autorskog filma, pa nije slučajno što mu je utjecajna britanska knjižica “Drugi val”, tražeći nasljednike Godarda i Antonionija, posvetila čitavo poglavlje, a među nove nade svrstala je i Dušana Makavejeva i Jerzyja Skolimowskog. O svemu tome mogli smo samo čitati u filmskim časopisima, jer nijedan od tih filmova nije bio otkupljen za jugoslavensku distribuciju.

“Carstvo čula” predstavljalo je novu fazu u Oshiminom stvaralaštvu: dotad se poigravao naracijom, njegovao frenetičan vizualni prosede, njegovao utjecaje Godarda i Brechta, no ovaj je film bio pregledno izložen, ali je priča o strasnoj vezi gazde i njegove sluškinje ipak - bar za Japan - imala specifičan subverzivni naboj. No, seks na ekranu djelovao je poput dinamita u svim sredinama.

Rock zvijezde

Oshima odjednom postaje redateljski celebrity, u Cannesu 1978. dobiva nagradu za režiju za svoj naredni film “Carstvo strasti”, inačicu poznatog romana Jamesa M. Cainea “Poštar zvoni samo dvaput”, u kojem nije bilo eksplicitnih scena seksa, pa smo ga zato valjda mogli odmah vidjeti i u našim kinima. S filmom “Sretan Božić gospodine Lawrence” postigao je još jedan veliki međunarodni uspjeh: poneki su bili skandalizirani pričom u kojoj se japanski časnik zaljubljuje u svog engleskog zarobljenika, a Oshima je iskušavao svoje modernističke porive time što je dodijelio glavne uloge dvjema rock zvijezdama, Davidu Bowieu i Ryuichiu Sakamotou (potonji je poslije dobio Oscara za glazbu u “Posljednjem kineskom caru”). I njegov posljednji film “Tabu” iz 1999. bavio se gay opsesijom među samurajima.

Oshima je često relativizirao svoju filmsku karijeru, tvrdeći da je veću popularnost dobio kao voditelj talk showa na japanskoj televiziji, no time nije mogao zavarati filmske sladokusce. Filmovi nastali prije “Carstva čula” danas su na većoj cijeni no ikad, a i ono što je uslijedilo poslije njih malo je koga razočaralo.