‘Pljačkaš’ je dobar film, ali bilo je i moćnijih ostvarenja

Osmi Zagreb Film Festival završio je u subotu na pomalo neočekivan način: glavnu nagradu za dugometražni film osvojio je austrijski “Rauber” (Pljačkaš) redatelja Benjamina Heisenberga, film prikazan posljednjeg natjecateljskog dana i koji nije uvrštavan u popis očekivanih favorita.

U vrlo jakoj konkurenciji 8. ZFF-a, naime, vidjeli smo među ostalim pobjednika Sundancea (“Zimska kost”) i pobjednika Sarajeva (“Tilva Roš”). Vidjeli smo dva vrlo dobra švedska filma, iznenađujuću, izvrsnu “Medalju časti” Rumunja Calina P. Netzera, te - kao šlag na torti - “Nevoljenu” Britanke Samanthe Morton, moćni i potresni film koji daleko nadvisuje ono što obično gledamo kad poznati glumci počnu režirati. U toj konkurenciji, “Pljačkaš” Benjamina Heisenberga doimao se kao fini mali prilog, nipošto glavno jelo- međutim, žiri je odlučio sve pomalo iznenaditi, i uspio u tome.

Labavo temeljen na istinitoj priči, “Pljačkaš” pripovijeda o Bečliji Johannu Rettenbergeru (Andeas Lust), čovjeku koji živi dvostruki život. Za javnost, on je maratonac amater koji pobjeđuje na lokalnim maratonima.

Adrenalin kao motiv

Međutim, Rettenberger je pod krabuljom pljačkaš banaka koji koristi fizičku spremu da s poprišta pljačke pobjegne trkom. Pri tom junaka pljački privlači ponajprije adrenalin, a ne novac.

“Rauber” je premijerno predstavljen prošle zime na Berlinaleu gdje je igrao u glavnom programu i prošao osrednje. Kritike su bila miješane, a svi su uglavnom i s pravom hvalili izvanrednog glavnog glumca Andreasa Lusta.

Ulaznica za Hollywood

Film ima moćnih dijelova i sjajno je režiran - završni prizori hajke u planini Heisenbergu su otvorena ulaznica za Hollywood - ali dojma smo da je konkurencija 8. ZFF-a donijela ipak puno uvjerljivijih naslova.

I dok je pobjednik dugometražnog programa iznenađenje, kratkog nije. U toj konkurenciji nagradu nosi film “Rita” Talijana Antonija Piazze i Fabija Grassadonije.

Novi hrvatski autori

Ovaj film sa Sicilije, snimljen u problematičnoj palermskoj četvrti Aranella, prikazuje vinjetu iz života slijepe djevojčice. Ovaj fascinantni film - snimljen gotovo čitav u jednom neprekinutom krupnom planu - nadobivao se već nagrada od Edinburgha do Aspena i od Bratislave do Tamperea i Las Palmasa, a to ni ne čudi, jer je u dobrom smislu drukčiji, te uzbudljivo inovativan.

U dokumentarnoj konkurenciji žiri se odlučio za film “Ja, moja ciganska obitelj i Woody Allen”, rad talijanske redateljica bosansko-hercegovačkog podrijetla Laure Halilović, film koji tematizira njeno obiteljsko podrijetlo, odnos prema Romima i naraslu ksenofobiju u Italiji.

U programu “Kockice” koji predstavlja nove hrvatske autore pobjedu je ponio film “Onda vidim Tanju” redatelja Jurja Lerotića. Taj film ambijentiran u Split priča o tinejdžeru koji se zaljubi u djevojku koja - baš kao i on - posjećuje majku na onkološkom odjelu bolnice. Junak se nedugo potom zaposli kao snimatelj vjenčanja i pogreba, da bi se ispostavilo kako je prvi zadatak koji dobije snimanje pogreba Tanjine majke.

Splitski školarci

Zanimljivost je to što je čitav film režiran kao foto strip, u freeze frameovima, a umjesto dijaloga jedini je glas junakova naracija. Glavne uloge glume naturščici - splitski školarci - dok se profesionalni glumci pojavljuju tek u sporednima. Duhovit, originalan i živ, film je pravo osvježenje spram dominantne, zamorne “on-i-ona-u-sobi” manire kojom nas zadnjih godina mrcvare mlađi hrvatski autori. Zanimljivo je da je za dugometražnu razradu istog scenarija Lerotić dobio i nagradu na balkanskom pitching forumu u Solunu, što znači da nas možda očekuje i dobar dugometražni debi.