‘Sve što sam želio u životu je pušiti, piti kavu i slikati’

Desetljećima poznat široj publici kao redatelj kultne tv-serije “Twin Peaks”, ali i autor snažnih filmova podjednako mračne vizualne estetike - “Plavi baršun” (1986), “Divlji u srcu” (1990) i “Mulholland Drive” (2001) - David Lynch je svoj životni put na umjetničkoj sceni, manje je poznato, započeo kao vizualni umjetnik, studiravši slikarstvo na pensilvanijskoj akademiji šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Slikarski poriv ostao je Lynchu stalna preokupacija do današnjih dana, a likovnošću se zarazio još kao 14-godišnjak, kada mu je očev prijatelj Bushnell Keeler, profesionalni umjetnik, postao mentor i uzor.

“Kad sam shvatio da odrasli to mogu raditi”, prisjetio se Lynch u jednom intervjuu, “bilo je to sve čime sam se želio baviti. Želio sam pušiti cigarete, piti kavu i slikati”.

Prvi atelje

Još kao srednjoškolac pohađao je subotnju nastavu na Umjetničkoj školi Corcoran u Washingtonu, te je od sitnih poslova zarađivao novac za atelje, koji je unajmljivao s prijateljem Jackom Fiskom za vrijeme pohađanja srednje škole. S Fiskom je dijelio i prostor tijekom studija, u izoliranoj industrijskoj četvrti, odakle je sa svog prozora mogao promatrati kako unose trupla u gradsku mrtvačnicu. Čak je upoznao i noćnog čuvara u mrtvačnici, koji ga je pozivao unutra nakon ponoći.

Nadahnut vizualima urbanog raspadanja oko sebe i “organskim fenomenima”, Lynch je stvarao svoje prve morbidne likovne radove. Tako je nastao i njegov prvi filmski rad 1976., koji je smatrao “pomičnom slikom”. Njegova multimedijska instalacija “Six Men Getting Sick” (Šetorici ljudi postaje mučno) osvojila je prvu nagradu na studentskom natjecanju u eksperimentalnom slikarstvu te godine.

Prije nego što je snimio svoju “pomičnu sliku”, David Lynch nije ništa znao o snimanju filmova, kamerama i projektorima. Sve je sam naučio, i to na najjeftinijoj kameri koju je mogao kupiti.

Njegov prvi filmski uradak ne samo da je naišao na oduševljenje, već je tim svojim likovnim radom iz 1966. pokazao kakvi će ga vizualni motivi zaokupljati sljedećih desetljeća. Ukratko, radi se o rukom nacrtanoj jednominutnoj animaciji koja se ponavlja, a prikazuje šest glava ljudi čiji se želuci uz zvuk sirene pune sve dok ne povraćaju.

Filmski eksperimenti

Nastavio je eksperimentirati kombinirajući animaciju i igrane prizore u filmskom mediju, snimajući filmove kao što su “Abeceda” (1968) i “Baka” (1970). Tada je dobio stipendiju Američkog filmskog instituta u Los Angelesu, gdje se preselio sa svojom obitelji 1970. i niz godina kao opsjednut radio na ideji realizacije svog prvog cjelovečernjeg filma “Erasehead” (1977).

Vizualnu estetiku filma sa svom onom industrijskom prljavšinom grada u raspadanju donio je sa sobom u glavi iz sumorne Philadelphije, a njegove tadašnje fobije zrcale se jasno u priči o mladom ocu prisiljenom sam skrbiti za degenerirano malo dijete koje nalikuje mješavini ljudske bebe, nekakvog vanzemaljca u liku reptila i nekoj vrsti povrća.

Fizička degeneracija vizualni je moto i sljedećeg njegovog filma “Čovjek slon”, s kojim je ušao u filmski mainstream 1980. uz osam nominacija za Oscara.

Ipak, i dalje je u glavi bio slikar, i okom slikara pristupao je filmskom platnu na kojem je prizorima, u pravilu začudnima i nadrealnima, želio prenositi svoje poruke, a ne dijalozima.

Upravo takva vrsta filmskog pripovijedanja ostala je Lynchev zaštitni znak. Iznimna posvećenost kompoziciji, paleti boja i svjetlosti davala je onu prepoznatljivu “lynchevsku” atmosferu.

Prva izložba

No, poticaj da se svijetu predstavi svojom primarnom vokacijom slikara dala mu je glumica Isabella Rossellini, nezaboravna zvijezda “Plavog baršuna” koja je bila je u ljubavnoj vezi s Lynchem kasnih 80-ih. Upravo je ona zainteresirala trgovca umjetninama Lea Castellija za Lynhove likovne radove, i on mu je organizirao galerijsku izložbu u New Yorku 1989. godine.

Lynch je do danas izlagao svoja djela u Parizu, Milanu, Moskvi, Kopenhagenu, a ovih dana mu je otvorena izložba u Institutu moderne umjetnosti u engleskom Middlesbroughu.

Neki ga, nedovoljno upoznati s njegovom biografijom, žele strpati u ladicu poznatih osoba koje upražnjavaju slikarsku aktivnost primarno u svrhu dodatnog isticanja, ali Lynch je svjestan da ima zacijelo podjednako mnogo onih koji ga vole i onih koji baš i ne.

Kad su ga prilikom otvaranja posljednje izložbe pitali što posjetitelji mogu očekivati, komentirao je: “Neki će reći da to nije ono što oni vole i da se radi o primitivnom smeću. Drugi će reći - oh, ovo je vrlo sofisticirana prekrasna stvar i ja sanjam”.

U žiži javnosti Lynch je ponovno najavom da se vratio “Twin Peaksu”, tv-seriji koja ga je proslavila (bio je jedan od prvih filmaša koji su u to vrijeme prešli raditi za televiziju!), te da će se treća sezona početi prikazivati za nešto više od godinu dana. Posljednji film, “Inland Empire” snimio je još 2006., ali čini se da i nema neke želje.

Opsesivne teme

“Prvi popularni nadrealist”, kako su ga bili prozvali, i dalje je poput zaigranog dječarca koji bi želio kao odrastao piti svoju kavu, pušiti i - slikati. Posljednjih godina gušta u svom ateljeu, gdje se bavi slikarstvom i snimanjem glazbe.

Lynchevi nedavni likovni radovi često tematiziraju dom i kućnu atmosferu, sa svim ambivaletnim pozicijama ljubavi i mržnje. I dalje se vječito traži, eksperimentira i isprobava, nemirno se nadajući pronalasku nečeg novog.