DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ Istinita priča o pothvatu žene koja je spasila više od deset tisuća djece

Priča o Diani Budisavljević, kako i u podnaslovu upravo predstavljena trailera filma stoji, “Istinita je priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima”.

Redateljica Budisavljević napravila je film o heroini Budisavljević, Dana o Diani, s kojom nije rodbinski povezana i o kojoj nije imala pojma do 2010. kad ju je za posjeta Jasenovcu tadašnja ravnateljica spomen područja Nataša Jovičić uputila na dnevnik Diane Budisavljević u kojem ta Austrijanka, supruga srpskog liječnika, u Zagrebu u doba NDH bilježi akcije koje je pokrenula, a kojima je spasila više od deset tisuća srpske djece.

Cjelovečernja igrano-dokumentarna drama nastajala je deset godina, bila je golem izazov. Jer, Diane Budisavljević nitko se nije sjećao, jedino što je redateljica imala jest njezin dnevnik. Doduše, bila su tu djeca, danas ljudi već zašli u godine starosti.

Sto intervjua

Provela je godine češljajući arhive, prikupila je i pogledala tisuće stranica materijala, snimila stotine sati intervjua, ne bi li od zaborava isčupala priču, napravila mozaik svjedočanstava, ispričala je producentica Olinka Vištica na predstavljanju filma u srijedu u zagrebačkom Muzeju prekinutih veza. Govoreći o godinama rada na projektu, Dana Budisavljević ističe da joj je cijelo vrijeme motivacija bila osvijetliti lik heroine Diane Budisavljević.

“Već od prve stranice dnevnika shvatila sam koliko je to zanimljiv, ženski pogled na ratna događanja. Svima preporučam pročitati taj dnevnik. Ne može se nabaviti kao knjiga, ali postoji na internetu. Više je to kao brodski dnevnik, ona samo zapisuje događaje, činjenice, ali izvire iz toga velika snaga za koju mislim da je užasno važno da je sačuvamo i da se i danas, kad također živimo u teškim vremenima, njome inspiriramo.”

Razgovarali su, kaže, s više od stotinu ljudi. No, Diane se nitko nije sjećao, umrla je 1978., a pokojni su i svi njezini suradnici. Djeca koju su spasili bila su u to doba premala i previše traumatizirana da bi je pamtila. Pamtila ju je Vera Velebit, kći Vladimira Becića, jer je u školu išla s kćerima Diane Budisavljević. No, malo se toga i ona sjećala.

“Ta spašena djeca su danas ljudi treće dobi i ako ih ne snimimo sad, zakasnit ćemo kao što smo zakasnili za Dianu. Mislila sam da je jedino ispravo da oni kao živi ispričaju svoju priču, a za Dianu nek priča dnevnik. To je definiralo formu spoja igranog i dokumentarnog.”

Nositeljica uloge

Alma Prica igra noseću ulogu. Komentirajući plakat filma u kojem je lik Diane Budisavljević leđima okrenut, kaže:

“Okrenula leđa svim zakonima, okolnostima života i vremena i uprla je oči u užas koji se događao. Bila je izuzetna žena. Diana Budisavljević je dokaz obrane ljudskosti. Ono što je u filmu jako je prisutnost te djece, danas djece treće dobi. Zorke, Živka, Nade, Milorada, koji bez velike dramatike pričaju o sjećanjima.”

Premijera filma je na pulskom festivalu.