MAMMA MIA Ono što očekuje, publika će dobiti: još jednom besmrtne hitove ABBA-e popraćene plesnim točkama i živim bojama gotovo neprepoznatljivog Visa

Fenomen ABBA-e spada u one pop-kulturne fenomene koji su neraskidivi od vremena u kojem su nastali. ABBA je u mnogo čemu čedo 70-ih - čedo posljednje velike dekade “welfare statea” i liberalnog seksa, posljednje dekade u kojoj još neće postojati AIDS, ali će zato postojati sjevernoeuropska država blagostanja, antibebi pilula i dvotjedni godišnji.

Upravo zato, muzika ABBA-e bila je i u velikoj mjeri ostala terasaška muzika, muzika mediteranskih diskoteka u kojima galebari vrebaju skandinavske pustolovke.

Nije stoga čudo što su tvorci mjuzikla ABBA - Britanka Catherine Johnson i švedski skladateljski duo Andersson i Ulvaeus - dramatizaciju songova ABBA-e osovili upravo na tim dvama sastojcima. Prvi od njih je nostalgija za 70-ima kao dobom promiskuiteta i slobode. Drugi je, pak, mediteranska preciznije, grčka - arkadija kao mitsko mjesto nesputane čulnosti.

Temeljen na tim dvama nostalgičnim mitovima, “Mamma Mia!” je doživio golem uspjeh i kao mjuzikl, a potom i 2008. kao film redateljice Phyllide Lloyd s Meryl Streep u glavnoj ulozi. Unatoč uspjehu, “Mamma Mia!” je bio film koji je teško mogao generirati nastavke. Pritom ograničavajući faktor nije bio sam film, koji ste mogli nastavljati unedogled. Limitirajući faktor bila je prijesna i banalna činjenica da ABBA-inih hitova ipak nema beskonačno, a prvi je film manje-više “potrošio” one glavne. Suočeni s tom nevoljom, producenti nastavka “Mamma Mia!” odlučili su se na jedino moguće, ako i banalno rješenje. Pa, te će iste hitove - naime - odsvirati još jednom!

Nova “Mamma Mia!” - snimana na Visu, a pretpremijerno prikazana u nedjelju u pulskoj areni - zbiva se nekoliko godina nakon radnje u prvom filmu. Majka Donna (Streep) sad je mrtva. No, njezina kći (Seyfried) nastavlja njezin životni san i uređuje hotel na grčkom otoku Kalokairi, koji “glumi” Vis. Na otvorenje hotela poziva turističke novinare, jet set, ali i svoja tri potencijalna oca (Firth, Brosnan, Skarsgård). Veliko otvorenje - međutim - poremetit će nenadana oluja. Istodobno, druga fabularna linija prepričava zbivanja koja gledatelji prvog filma znaju.

Mlada Donna (Lily James) četvrt stoljeća prije doputuje da zabačeni grčki otok, gdje tijekom nekoliko dana upozna trojicu muškaraca s kojima spava: američkog stidljivka, švedskog jedriličara i britanskog mladog buržuja (Irvin, Skinner, Dylan). Riječ je o likovima koje smo upoznali u prvom filmu, a oni - sada ostarjeli - naposljetku banu na feštu potencijalne kćeri.

Riječ je o zapetljanoj radnji s dvjema epohama, dvjema fabularnim linijama i hrpom likova upetljanih u cijeli mali dijagram pobočnih romansi. Sva ta skalamerija - međutim - ni scenariste, ni redatelje filma nije previše zanimala. U “Mamma Mia: Here We Go Again” fabula je doista autorima bila posljednja briga, jer, ovo je film u kojem priča ima samo jednu svrhu: da nas kako-tako odvede od songa do songa.

Ono što očekuje, publika će - ukratko - dobiti. Dobit će još jednom najbesmrtnije hitove ABBA-e popraćene plesnim točkama, lijepim ljudima i živim bojama na osunčanoj mediteranskoj lokaciji gotovo neprepoznatljivog Visa. Pritom je zabavno gledati kako se autori dovijaju naći adekvatni obrat u radnji koji bi ih odveo - recimo - od “Mamme Mije” do “Fernanda” - i kojom se sve pripovjednom akrobatikom koriste da ni jedan evergrin ne ostane nepotrošen. Rezultat je praznoglavo bedast, ali neprijeporno zabavan.