ŠTO DONOSI 'PRVI DO SRCA'

NEPOZNATA LICA IVE GREGUREVIĆA 'Oduvijek je obožavao konje. Iako je odrastao na selu, jahati je naučio tek kad je morao glumiti Čarugu'

Kipar Ante Jurković (gore desno), koji je i autor spomenika Gregureviću u Orašju, u filmu komentira da je Gregurević “bio sretan, ali bio je ljut što život tako kratko traje”. Vedran Mlikota s majicom s Gregurevićevim likom za uspona na Himalaju (sredina desno). Kadar iz Orašja (dolje desno)
 Darko Tomaš / CROPIX

Prije nekoliko dana minula je godina da je sam u stanu, u noći između prvog i drugog siječnja preminuo Ivo Gregurević. Sinoć je u zagrebačkom HNK prikazan dokumentarni film “Prvi do srca - Ivo Gregurević”.

Film je, nema dugo, premijerno prikazan u Orašju, nedaleko kojega je Gregurevićeva rodna Donja Mahala, posavsko mjesto za koje je ostao cijeli život emotivno vezan.

Riječ je o emotivnoj biografskoj posveti Greguroviću koju je napravio glumčev prijatelj, redatelj Branko Schmidt. “Ivo je moj vjenčani kum, obiteljski prijatelj, provodili smo puno vremena skupa. Mislim da je malo ljudi koje je Ivo bolje poznavao od mene. Dan prije smrti zvao me na piće, odbio sam, bio sam nešto bolestan. Krivo mi je da sam ga odbio. Njegov odlazak je bio šok. Poslije toga svega rodila se ideja da dok je sve vruće, jer ljudi brzo zaboravljaju, napravim nešto o Ivi. Da ga pokušam pokazati kroz neku vizuru koja nije uobičajena za biografski film. U njemu nema nikoga tko je neka javna osoba. Nisam htio da Ivu pričam kao u Wikipediji, nego sam kroz onog nepoznatog Ivu, kroz njegova druženja s nepoznatim ljudima, htio pokazati kakav je zapravo bio”, kaže Schmidt.

Prijatelja je u filmu portretirao razgovarajući većinom s anonimnim, “jednostavnim” ljudima kojima se Gregurević redovito vraćao, među kojima je boravio često i osjećao se dobro.

Kaskaderova priča

U tom smislu izjave Božidara Alića i Perice Martinović gotovo da su ovdje i suvišne, redundantne, već viđene, kao i majica s likom Gregurevića koju na 6300 metara, na Himalaji u snijegu zakopava Vedran Mlikota. Gregurević nije bio čovjek brda, vukla ga je njegova ravnica, rijeka, pecanje, konji.

Redatelj Schmidt u ovoj posveti prijatelju u nekoliko kadrova nije uspio izbjeći i ponešto patetike. Najjači dio filma su razgovori s ljudima s kojima je Gregurović u životu skovao međusobnu naklonost dijeleći neku im zajedničku sklonost, kao recimo ljubav prema konjima, selu… Iako odrastao na selu, jahati je naučio u zrelim godinama, kad je to od njega tražio posao, uloga “Čaruge” u istoimenom filmu Rajka Grlića. Schmidt kaže da je “Ivo bio beskrajno zaljubljen u konje. Zato je i htio jahati najdivljije.” O tom odnosu glumca s konjima u filmu pripovijeda Mladen Ptičar, kaskader koji je Gregurevića učio jahati i kojemu je kasnije često dolazio u Brezovicu.

“Jednom je tako, tada smo živjeli u Kupinečkom Kraljevcu, pamtim bila je Nova godina, ratna 1992., u zoru dojahao na Ptičarovu konju. Izgledao je k’o avet na tom konju, u galopu je dojurio, seljaci su trčali ispred njega i vikali: ‘Dolaze četnici.’ Kad već spominjem Novu godinu, zanimljivo je da su i on i Fabijan Šovagović, oba moja bliska prijatelja, umrli na Novu godinu. Fabijan 1.1.2000., a Ivo 1.1.2019.”

Prazan stan

Prvi kadrovi filma “Prvi do srca - Ivo Gregurević” počinju s pjesmom “Golubice bijela” koju pred praznom pozornicom HNK pjeva Anja Šovagović, potom pratimo kadrove iz stana. U tom osobnom prostoru pokojnog Gregurevića lik golubice pojavljuje se kao lajtmotiv - slijeće na prozor njegova stana, unutra je pak Vukovarska golubica, baš kao i razne druge golubice … Božićne svjećice trepere na okićenoj jelki, postavljen stol za ručak čeka, ni taj ručak nije zgotovljen, zvoni telefon na koji se nema tko javiti, fotografija Gregurevića nosi crnu traku. Na vratima stana na vješalici visi dio slavonske narodne nošnje, ispod izviruje selotejpom prilijepljen plakat najave Đuke Begovića, tog lika koji je Gregurević antologijski odigrao.

Što je, snimajući film o Gregurević, Schmidt otkrio o prijatelju, a da ranije nije znao? “Znao sam da je kao glumac bio silno omiljen među ljudima, ali otkrio sam cijeli niz mjesta gdje se on zavlačio, provodio vrijeme. Znao bi nestajati po tjedan dana. Otkrio sam tog Ivu koji je na neki način bježao iz grada, bio je dijete sela i koliko god da je bio i gradski dečko i grad ga je afirmirao, on se svejedno volio naći tamo s ljudima, otići negdje daleko od pločnika, na selo.

Mislim da sam otkrio jednog Ivu koji nije bio baš toliko sretan koliko je profesionalno bio uspješan. Imam osjećaj da je ipak bio samotnjak, da je možda u dubini bilo neko nezadovoljstvo. Mislim da je dosta patio. Imao je svoj džip kojim se vozao okolo, birao je najduže puteve kojima bi vozio u Orašje, išao po raznim selima. Tako je jednom slučajno zastao u Čigoču, sprijateljio se tamo s nekim ljudima, poslije je k njima godinama dolazio.

U tom dijelu gdje su oni nema ni signala, nema mobitela, interneta. Doduše, imaju oni fiksni telefon, ali on se nikada ne bi najavljivao, samo bi im banuo. Tako je radio i drugima. Ta njegova potreba da se ne najavi, on je svagdje dolazio nenajavljen, to je bio dio njegova šarma. Prešao bi 200 kilometara do nekoga, a ne bi se ni najavio da dolazi. Došao bi i rekao: ‘Evo me, tu sam.’”

O Gregureviću kao ocu pripovijeda njegov sin. U filmu je i izjava glumčeve tetke. Iz kadrova u Orašju i razgovora s tamošnjim ljudima saznajemo i o Gregurevićevu doprinosu obrani toga kraja, o tome kako je dizao moral ljudima u ratu. Konačno, usred rata on je tamo doveo umjetnike i filmove, u početku su se ljudi čudili, zar će netko gledati filmove dok uokolo padaju granate, ali dvorana je bila dupkom puna, ljudima je trebao taj odmak i motivacija da ne klone duhom. “Skelom smo prelazili Savu, pod uzbunama, otpočetka sam bio u tome s Ivom. Prenosili smo filmove na skeli, u to su vrijeme filmovi još bili na filmskoj vrpci pa su ljudi mislili da vozimo mine preko Save, jer je to izgledalo kao protutenkovska mina. Ove je godine 25. obljetnica festivala.”

Oldtajmeri

Kipar Ante Jurković, koji je i autor spomenika Gregureviću u Orašju, u filmu komentira da je Gregurević “bio sretan, ali bio je ljut što život tako kratko traje.”

Saznajemo, među ostalim, da je bio zaljubljen u motore, da je obožavao oldtajmere, imao ih je nekoliko.

“Ivo je silno mrzio samoću, on je neprestano nešto organizirao, i kod sebe doma i negdje na selu. Ironija je životna da je umro sam samcat u stanu. Koliko god da je bježao od samoće i bojao se samoće, na kraju je umro sam. Za tih druženja što bi ih inicirao, za tih okupljanja, nikada se nije isticao, njemu bi bilo bitno da se ljudi okupe, sjedio bi dosta tiho i slušao te razgovore. Nije bio taj koji bi vodio konverzaciju i zabavljao društvo”, govori Schmidt.

Tulumi kod Akija

“Imali smo tu lijepu mladost, bilo je tu ludila, avanturizma, Ivo je bio opsjednut automobilima. Čim je došao do prvih novaca, nakon što je snimio ‘Netijaka’, kupio je Opel kabriolet. On je bio podstanar u Utrinama. U stanu ispod njega u to je doba živio Aki Rahimovski iz Parnog valjka, koji je tada bio u naponu snage. Mi bismo se svako toliko tamo seljakali po hodniku, iz Ivinog stana prelazili kod Akija pa natrag, to je bio tulum dolje, tulum gore, non-stop je netko nešto kuhao.... bili smo tad mladi ljudi, taman završili akademiju. Družili smo se i u nekim nemogućim situacijama, proživjeli smo svašta.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 08:58