Odličan uvod u svijet američke politike

Ključni simbol filma “Čovjek iz sjene” (original “Vice” kratica je za potpredsjednika - vicepresident) je udica. Ne samo da je Dick Cheney, potpredsjednik za mandata Georgea W. Busha, strasni ribič, nego se tako ponaša i u privatnom životu: baci mamac i čeka da neki naivac zagrize. Daleko je dogurao tom taktikom, isprva nije htio tu funkciju, no kad je shvatio da može neometano vladati državom jer mu je predsjednik inferioran a on pritom ne mora nikome odgovarati, državna hijerarhija ukazala mu se u drugom svjetlu.

Film počinje tipičnom američkom političkom situacijom. Dick je neobuzdani student, kasnije za kaznu radi na dalekovodima, no uvijek završi u zatvoru zbog tuče i pijanstva. Njegova supruga Lynne odluči povući crtu, ili će se Dick upristojiti ili je među njima gotovo. Ukoliko vam funkcioniranje tamošnje politike nikad nije bilo posve jasno, “Čovjek iz sjene” odličan je uvod da se u svemu tome snađete.

Dick je ušao u Bijelu kuću kao pripravnik za Nixonove administracije, gotovo na kocki postao je republikanac a ne demokrat, ali su se on i njegov kompić Donald Rumsfeld na vrijeme ogradili od svoga šefa, pa su za predsjednikovanja Geralda Forda nagrađeni unosnim portfeljima. Ford je, međutim, izgubio naredne izbore u korist Jimmyja Cartera, a to je razdoblje Dick iskoristio da postane senator: dakako, da nije bilo odlučne Lynne, od toga ništa ne bi bilo, jer je njezin muž držao slabe govore i imao probleme sa srcem.

Zlatno razdoblje počinje za mandata Ronalda Reagana, pohvatane su prave veze i stvorene ozbiljne koalicije. Ipak, republikanci su opet izgubili mandat, jer je njegov nasljednik George H. W. Bush započeo nepopularni Zaljevski rat, čime se okoristio demokrat Bill Clinton. Mudri Dick uletio je u biznis, postao je jedan od direktora u naftnoj kompaniji Halliburton, a kad se poslije Bushov sin kandidirao za predsjednika, počelo je pecanje o kojem je već bilo riječi.

Dick je napravio sve najgore što je snašlo svijet u ovom mileniju: izmislio je oružje masovnog uništenja kako bi započeo rat s Irakom i obogatio američke naftne kompanije, prakticirao otvoreno mučenje zarobljenika, potaknuo ISIS, uveo opće prisluškivanje, a čak je potajno čitao i mailove Georgea W. Busha. Nitko mu nije mogao ništa, jer nije spadao pod ničiju kompetenciju, a poštedio ga je i svevišnji u trenutku kad se trebao oprostiti sa životom.

Adam McKay (“Oklada stoljeća”) napisao je odličan, zafrkantski scenarij i primjereno ga režirao. Da ne bi bilo zabune, nije to parodija, prije vrlo diskretna satira za zahtjevnog gledatelja, u kojoj ima svakojakih dosjetki, pa čak i lažni kraj kada se Dick odluči maknuti iz politike: upravo je doznao da mu je kći lezbijka i da će to iskoristiti njegovi neprijatelji kad se pokuša kandidirati za višu funkciju.

Nije mi se jedino dopala scena tijekom prave odjavne špice, kad se autori - također zafrkantski - posredno ograđuju da su napravili takav film jer su liberali. Tako nešto vidio sam u predstavi Olivera Frljića “Aleksandra Zec” (ali s drugim ideološkim predznakom): čim u stranom filmu vidim rješenje koje su patentirali domaći autori, nešto mi tu ozbiljno zaškripi.