Snimao je remek-djela i bizarne filmove. Često je upadao u krize. Zaludjeli su ga Jung i Castaneda. Eksperimentirao je s LSD-om...

Ovog mjeseca teško ćete se obraniti od Federica Fellinija. Da je živ, veliki talijanski redatelj u ponedjeljak bi proslavio 100. rođendan, no umro je u listopadu 1993., kad je imao 73 godine, a nešto prije toga u travnju uručili su mu počasnog Oscara. Smatrao je to velikom počasti, po njemu je Oscar najvažnije priznanje u mitologiji kinematografije, a prije toga ih je skupio četiri u kategoriji najboljeg stranog filma, za “Ulicu”, “Cabirijine noći”, “Osam i pol” i “Amarcord” - rekordan broj koji nitko nije uspio nadmašiti.

U Londonu već dva tjedna održavaju Fellinijevu retrospektivu, ista se priprema u Trstu i u Rijeci, a od narednog tjedna, točnije od ponedjeljka, počet će ciklus njegovih ostvarenja na HRT-u. Ništa čudno, redovno ga uvrštavaju na liste deset najboljih (ili najutjecajnijih) redatelja svih vremena, ostavio je traga na stvaralaštvu Terrencea Malicka, Terryja Gilliama, Wesa Andersona i Martina Scorsesea (potonji tvrdi da svake godine bar jednom pogleda “Osam i pol”), njegov rodni Rimini posvetio mu je svoju zračnu luku, lijepi park, a ulaz na tamošnje groblje krasi brončana skulptura obitelji Fellini, tate Federica, supruge Giuliette Masine i njihova sina Piera Federica, umrlog samo mjesec dana nakon rođenja. Takvo je poštovanje iskazao jedino Pesaro prema svom sugrađaninu Gioacchinu Rossiniju.

Fellini nije među onima koji su od djetinjstva bili zaluđeni filmom, istina, pamti svoj prvi povijesni spektakl “Maciste u paklu” iz 1925., gledao ga je u kinu u Riminiju s 200 sjedećih mjesta i galerijom na koju se moglo ugurati 500 ljudi, međutim, puno su ga više opsjedali stripovi i crtanje. Otac mu je bio putujući trgovac, pa je njega, brata Riccarda i sestru Mariju Magdalenu odgajala majka: sklon izmišljotinama (čak i u zreloj dobi) tvrdio je da se sa 7-8 godina pridružio putujućem cirkusu, no zapravo je redovno pohađao osnovnu i srednju školu i živnuo kad mu se obitelj 1939. preselila u Rim. Upisao je pravo tek da zadovolji roditelje, no postao je član uredništva dvotjednog humorističkog magazina Marc’Aurelio i surađivao u filmskim tjednicima.

Ulazak u filmski grad

U filmu “Intervju” iz 1988. on se pojavljuje osobno i priča kako je 1940. prvi put ušao u Cinecitta, filmski grad koji je napravio Mussolini, da bi napravio razgovor s glumicom koja mu se sviđala. Budući da to nije dokumentarac nego neka vrsta metafilma (njega kao mladića glumi Sergio Rubini), pa ne treba sve što vidimo na ekranu prihvatiti kao činjenice, međutim, vjerojatno se tada povezao sa svijetom filma, radija i vodvilja, a izvjesno je da je tada došao na intervju s Aldom Fabrizijem, popularnim komičarom, i postao mu blizak prijatelj.

Kako je Italija ušla u rat, prijetila mu je vojna obaveza, pa je sve češće surađivao na radiju (tamo je upoznao svoju buduću suprugu Giuliettu Masinu, vjenčali su se 1943.) i pisao scenarije. Manje je poznato da je jedan od filmova na kojima je njegov potpis “Jahači pustinje”, dovršen u zadnji tren jer se Italija morala povući iz okupirane Etiopije (tada se zvala Abesinija), te da su u njemu sudjelovali Osvaldo Valenti (on i kao koredatelj) i Luisa Ferida, ukleti par koji su u proljeće 1945. likvidirali talijanski partizani. Čim su u Italiju ušli Nijemci, Fellini se opet morao skrivati, jer je novi režim trebao mladiće za vojsku, no u tom kaosu on se koliko-toliko snalazio.

Kad su se Nijemci povukli, kontaktirao ga je Roberto Rossellini, on je počeo karijeru još za Mussolinija (vrlo dobra ratna drama “Pilot se vraća” iz 1942.), no sad je htio pokazati što se uistinu zbivalo za njemačke okupacije. Fellini mu je trebao jer se znalo da je dobar s Aldom Fabrizijem, kojega je Rossellini trebao za ulogu svećenika strijeljanog kojeg su ubili nacisti. Fabrizi je pristao na angažman, a Rossellini se pred Fellinijem pojavio u pravom trenutku: već mu je bilo dosta scenarija s pričama u koje nije vjerovao, a Rossellini je uistinu nudio nešto novo. Prozvali su to neorealizmom, no za Talijane je to naprosto bila stvarnost koju su dugo priželjkivali.

U filmu “Rim, otvoreni grad” Fellini je bio koscenarist i asistent režije, isto kao i u omnibusu “Paisà”, a kako su oba filma nominirana za Oscara za scenarij, mladi filmaš je jako rano skupio dva velika priznanja, iako nagrade Američke akademije tada još nisu budile takvo strahopoštovanje kao danas. Suradnja s Rossellinijem se nastavila, u diptihu “Ljubav”, čak je igrao glavnu ulogu u drugom segmentu pod naslovom “Čudo”, ali je u tom razdoblju (potkraj 40-ih) našao vremena za jednu verziju scenarija filma “Grad tuge” Marija Bonnarda, o egzodusu Talijana iz Pule u koju su ušli partizani.

Našao je i nove redatelje uz koje se vezao, Alberta Lattuadu i Pietra Germija (vrlo dobri filmovi “Bez milosti” i “Mlin na rijeci Po” te “U ime zakona” i “Put nade”), ali kolikogod su to bili susretljivi filmaši, znao je da mu nema druge nego da sam počne i režirati. Lattuada mu je predložio da zajedno režiraju “Svjetla varijetea” (1950.), svjestan da njegov partner pozna taj svijet puno bolje od njega, a njihove supruge Carla Del Poggio i Masina ionako su igrale glavne uloge. Film, međutim, nije imao uspjeha, u Italiji je dobio i loše kritike, no kad je “Ulica” sredinom tog desetljeća postala važno ostvarenje, nedugo zatim i “Svjetla varijetea” otkupljena su za jugoslavensku distribuciju.

Isti je slučaj bio i s Fellinijevim samostalnim prvijencem “Bijeli šeik” (1952.), nadahnutim tada popularnim fotoromanima, vizualno jako stiliziranim, koji je usprkos tada već popularnom Albertu Sordiju u glavnoj ulozi loše primljen u kinima, a ni kritičari ga nisu mazili. Ipak, čim je Fellini postao prepoznatljivo ime, i taj je film obišao svijet. U njemu je počeo suradnju sa skladateljem Ninom Rotom, koja je poslije obojici postala zaštitni znak.

Redateljev prvi veliki uspjeh – a za mnoge i njegovo najbolje ostvarenje – bila je gorka komedija “Dangube”, dobila je Srebrnog lava u Veneciji, a kasnije je nominirana i za Oscara za najbolji scenarij. Čvrsto strukturiran, zasnovan na četiri vrlo različita junaka koji “dangube” u provinciji, s urnebesnom scenom u kojoj besposličari zafrkavaju radnike na cesti (“Ciao, lavoratori”, viče im bezobrazni Sordi pokazujući simbol spolovila), film je imponirao kako širokoj tako i probranoj publici, jer komedije sa stilom tada baš nisu nicale odasvud, pogotovo ne u Italiji. Također, to je prvi Fellinijev rad koji je ušao u međunarodnu distribuciju. Jednu od manjih uloga dobio je Fellinijev brat Riccardo, a redatelj se sjetio i proskribirane Goebbelsove ljubavnice, Čehinje Lide Baarove, koja je tih godina nadničarila u Italiji.

Getty images

Vrijeme slave

Film “Ulica” (1954.) napokon je proslavio Fellinija kako spada. Istina, u Veneciji se opet morao zadovoljiti Srebrnim lavom (Zlatnog mu je preotela kostimirana ekranizacija Shakespeareova komada “Romeo i Julija” u režiji Renata Castellanija, danas pomalo zaboravljena), ali je zato dobio Oscara za najbolji strani film i još hrpu priznanja.

Redatelj je iskoristio činjenicu da su američki glumci 50-ih naveliko snimali u Italiji i bez većih problema angažirao Anthonyja Quinna i Richarda Baseharta, a treću glavnu ulogu dobila je njegova supruga Giulietta Masina, čija je Gelsomina predstavljala emocionalnu srž priče. Također, Fellini je odlično poznavao svijet commedie dell’arte i njegova tri junaka kao da su ponikla iz nje. Novina je bila i uvođenje globalne metafore (naizgled uzgredno zbivanje simbolizira puno više od toga), koja je pridonijela stvaranju fenomena Fellini, a od naših redatelja najviše ga je zagovarao Ante Babaja, i to upravo nakon “Ulice”.

Za glavnu ulogu u “Probisvijetu” (1955.) htio je Humphreyja Bogarta, ali je on već bio bolestan od raka, pa se odlučio za Brodericka Crawforda, dobitnika Oscara i Zlatnog globusa za film “Svi kraljevi ljudi”. Zbog glumčeve sklonosti alkoholu, snimanje baš nije bilo lako, a Richard Basehart i Giulietta Masina u sporednim ulogama suviše su podsjećali na svijet “Ulice”. Iako vrlo dobar, film je smatran podbačajem, pa je u narednom ostvarenju “Cabirijine noći” (1957.) Fellini odlučio pronaći nove putokaze. Imao ih je već u naslovnoj junakinji (opet Masina, ali u vrhunskoj formi), skromnoj prostitutki koju muškarci bezočno eksploatiraju, a ona iz tih razočaranja ne uspijeva naučiti apsolutno ništa.

Već sama činjenica da se Cabiria bavi “najstarijim zanatom” bila je dovoljna da odbije producente, pa je uz Fellinija ostao samo moćni Dino de Laurentiis, koji je podupro i “Ulicu”. Otvorena dramska struktura kao da je sugerirala da bi film mogao biti duži, ali i kraći (de Laurentiis je izrezao jednu ne posebno polemičnu scenu, koja je vraćena u originalnu verziju nakon restauracije originala 1998.), no film je zapravo bio impresivan, s jednom scenom pokušaja ubojstva koja po poetičnosti nimalo ne zaostaje za “Zorom” legendarnog F. W. Murnaua. I “Cabirijine noći” su dobile Oscara za najbolji strani film, i to samo godinu nakon “Ulice”, tim redoslijedom su naime ta dva filmova stigla u američku distribuciju i prijavljivana za nagrade.

Sluh za novo

Fellini je pokazao puno sluha za nova kulturna zbivanja, kad je svoj naredni film “Slatki život” (1960.) u trajanju od puna tri sata smjestio u svijet rimske elite potkraj 50-ih. Rim je tada postao meka za Amerikance željne provoda, prozvali su ga “Hollywoodom na Tibru”, Via Veneto bila je krcata kafićima, a fotoreporteri su jurili na vespama i nadali se pikantnim snimkama za tabloide za koje su radili (jedan od njih zvao se Paparazzo i obilježio za nekoliko desetljeća svoje kolege koji su se bavili sličnim poslom).

Redatelj se ovaj put vizualno razigrao, film mu počinje scenom preokrenutog Kristovog kipa koji prenosi helikopter tko zna kamo, a dijelove koji se pamte teško je i pobrojati. Bujna švedska glumica s kratkom holivudskom karijerom Anita Ekberg skočila je odjevena u fontanu Trevi, pridružio joj se novinar koji s njom koketira (Marcello Mastroianni prvi put je glumio u jednom redateljevom filmu), a te su fotografije obišle svijet.

Sve završava – naravno - globalnom metaforom. “Slatki život” pokazivao je dekadenciju, koliko privlačnu toliko i odbojnu, sa stilom kojem je bilo teško odoljeti. Uspjeh u kinima bio je golem, žiri u Cannesu kojim je predsjedavao Georges Simenon dao mu je Zlatnu palmu (ignorirajući “Avanturu” Michelangela Antonionija, po mnogima prelomnije ostvarenje), a prosvjedi Katoličke crkve samo su pojačale zanimanje za film, koji je nominiran za četiri Oscara i potvrdio onaj za najbolju kostimografiju.

Nije baš lako nakon takvog megahita stvarati dalje kao da se nije ništa dogodilo, Fellini se u predahu priključio omnibusu “Boccaccio 70”, njegov dio snimljen je u boji i u njemu je opet igrala Anita Ekberg, priča kao da se zafrkavala s crkvenim protestima protiv “Slatkog života”, međutim, ozbiljni problemi nastupili su kad je trebalo pripremiti naredni dugi film. Redatelj nije bio siguran ni u priču niti u naslov, imao je glumačku raspodjelu, ali ne i puno više od toga. Tek kad je odlučio da mu glavni lik (Mastroianni) bude redatelj i da naslov treba biti “Osam i pol” (Fellini je – uključivo i ovaj - dotad snimio sedam dugih i tri polusatna filma), sve je kliknulo. Bila je to nova vrsta filma, neka vrsta fiktivne autobiografije, u kojoj se prošlost miješa sa sadašnjošću i sve skupa doima se vrlo osobno. Još jedan Oscar za Fellinija, ali nisu bili oduševljeni samo u Americi: u zagrebačkom časopisu za kulturu “15 dana” “Osam i pol” proglašen je filmom godine.

Fellini je upao u još veću krizu nego nakon “Slatkog života”, čitao je Carla Gustava Junga, zanimao se za parapsihologiju i Carlosa Castanedu, eksperimentirao s LSD-om (pod nadzorom liječnika), pa ne čudi što su mu filmovi postajali sve bizarniji (“Giulietta i duhovi”, epizoda “Toby Dammit” iz triptiha “Tri koraka kroz ludilo”), više su nalikovali na eseje (“Rim”, “Klaunovi”), a čvršću strukturu zadržavali su samo ako bi se bavili književnim predlošcima (“Satirikon” po Petroniju) ili mladenačkim uspomenama (“Amarcord”). Potonji mu je donio četvrtog Oscara i predstavljao veliki komercijalni uspjeh, posljednji u njegovoj karijeri.

Njegova su ostvarenja i dalje izazivala veliko zanimanje, ali su bila vrlo artificijelna i stilizirana (pogotovo “Casanova” s Donaldom Sutherlandom te “I brod plovi”, u kojima su morsku površinu zamijenile obojene plahte). Još je predstavljao filmsku legendu, ali čije se filmove ne mora gledati, pa u bivšu Jugoslaviju nakon “Grada žena” (1980.) više nije uvezen niti jedan njegov film. Posljednji “Mjesečev glas” (1990.) s Robertom Benignijem nije otkupljen čak ni za njemu vrlo sklono američko tržište. Jesmo li što propustili? Svakako vrlo šarmantan pseudodokumentarac “Intervju” u kojem se nakon dugo godina ponovno susreću Mastroianni i Anita Ekberg u njezinoj vili: vrijeme prema njoj baš nije bilo milostivo, ali ona to ne pokazuje, a glumac je i dalje u dobroj formi. U tim scenama kao da ima pravih emocija, koje su u posljednjoj fazi Fellinijeva opusa iz nekog razloga izostale.

IVICA IVANIŠEVIĆ

1. Amarcord (1973.)

Obitelj u kojoj se i nježnosti izgovaraju s intonacijom kletve. Ruganje svakom autoritetu: roditeljskom, školskom, ideološkom, crkvenom... Opijenost seksom koji je neutaživa čežnja i hormonalni neizdrž. Žudnja za velikim, bijelim svijetom koji je potpuna opreka maloj, sivoj provinciji. Surovost ljupkoga zavičaja u kojemu se rado ridikuliziraju drugi i drukčiji, toliko dugo dok ne dođe vrijeme da ih se zatuče... Amarcord nije priča o Fellinijevu djetinjstvu, nego o formativnim godinama svakog Mediteranca.

2. Slatki život (1960.)

Šjor Federico nam je objasnio kapitalizam i svijet spektakla trideset godina prije nego što su nam se dogodili, ali mi ništa nismo shvatili. Ne shvaćamo ni danas. A i kako bismo išta razumjeli kad se nama sve, i dobro i loše, događa u jeftinoj, seljačkoj verziji, a njegov je dekadentni Rim i šezdeset godina kasnije čarobno neodoljiv.

3. Giulietta i duhovi (1965.)

Oniričko remek-djelo, manje pripovjedno koliko likovno čudo, u isti mah kammerspiel i raskošni spektakl. Ali i definitivna potvrda talenta Giuliette Masine, jedine žene otkada je svijeta i vijeka, koja nikada, ni u zreloj dobi, ni u starosti, nije prestala biti djevojčica. Šjora Giulietta je mlađa sestra čak i današnjih adolescenata.

JURICA PAVIČIĆ

1. Ulica (1954.)

Sam Fellini navodno je rekao da je film o krotkoj Gelsomini i neotesanom Zampanou “kompletan katalog mog cjelokupnog mitološkog svijeta”. Ni jedan kritičar - mislim- ne bi to točnije sročio. Sve je tu: tu su i cirkusanti i varijetetski zabavljači i pokorne mediteranske ženice i otrovni, sebični maskulinitet. To je film u kojem Fellini još jednom nogom obitava u tada živom neorealizmu, ali je s drugom zašao u svoj vlastiti ikonografski kozmos. Njegovi su najbolji filmovi oni u kojima balansira između te dvije suprotnosti.

2. Amarcord (1973.)

Izbor je banalan, ali neizbježan. “Amarcord” je neobičan klasik, konfederacija nezaboravnih scena koje ljudi pamte izolirano, kao da nisu iz istog filma. I - da - svatko pamti druge. Ja, poput Arsena Dedića, najviše pamtim parobrod Rex, a rečenica po kojoj pamtim film je ona slijepca na barci. “Come é?”, pita on, dok se drugi dive velebnom brodu. Taj “come é?” čisti je ekstrakt felinijevske humorne tuge.

3. Slatki život (1960.)

Ovo je film koji je pomalo stradao u konkurenciji s tematski, poetički i vremenski bliskim (a po meni precijenjenim) “Osam i po”. Dok “Osam i po” ne volim, “Dolce vita” mi je drag film. To je jedan od najnemilosrdnijih filmova o umjetničkoj sceni, film koji brutalno zasijeca u jezu pretenzije bez talenta. Kraj s vjerskim čudom i ribom je čistokrvni, a opet neočekivani Fellini.

PAVICA KNEZOVIĆ BELAN

1. Slatki život (1960.)

Kad sam bila dijete i vrlo mlada, profesiju novinar doživljavala sam vrlo rimski. Novinari su bili zgodni, staromodni muškarci u odijelima - poput Gregoryja Pecka u “Prazniku u Rimu” i Marcella Mastroiannija u “Slatkom životu”. Što se doista dogodilo u tom filmu, shvatila sam tek mnogo godina poslije kada sam gledala njegov nastavak - Sorrentinovu “Veliku ljepotu.” Jedan od najljepših crno-bijelih filmova svih vremena.

2. Cabirijine noći (1957.)

Dobar dio Fellinijeva opusa odgledala sam kao srednjoškolka u zagrebačkoj Kinoteci. Sjećam se tog nadrealnog gušta dok sam gledala “Cabirijine noći” uz simultani prijevod. Film počinje krikovima utapanja prostitutke Cabirije (Giulietta Masina) - Aiuto! Aiuto!, koje je prevoditeljica monotono, poput neke službenice, prevodila: U pomoć. U pomoć.

3. Amarcord (1973.)

Omiljeni obiteljski film kasnog socijalizma. Ne znaš tko je više uživao u štorijama o dječačkim ispovijedima i staračkoj pohoti - moji roditelji koji su se prisjećali svojeg dalmatinskog odrastanja ili ja i buraz kao filmofili u pubertetu.

SLOBODAN ŠIJAN

1. Slatki život (1960.)

Prodor novih tema u talijansku kinematografiju. Brutalan portret klase bogatih i raspada tradicionalnih vrijednosti kroz prikaz dekadencije visokog društva, seksualne liberalizacije, kulture senzacionalizma i otuđenosti individue.

2. Satirikon (1969.)

Traganje za korijenima vlastitih opsesija kroz fascinantnu ekranizaciju jednog od najbizarnijih djela klasične književnosti starog Rima.

3. Amarcord (1973.)

Izuzetno komunikativan i osoban osvrt na razdoblje talijanskog fašizma koji je obilježio Fellinijevo odrastanje i formirao njegovu grotesknu poetiku.

VINKO BREŠAN

1. Slatki život (1960.)

Na žalost, prvi put sam film “Slatki život” gledao premlad. Imao sam 11 godina, svidio mi se ali ga nisam u potpunosti razumio. Drugi put sam ga gledao tijekom studija, u Kinoteci i shvatio da gledam film koji na nevjerojatno poetski način priča priču o jednom gradu i jednom vremenu, o obitelji, o vjeri, o umjetnosti, o ženama i muškarcima, o medijima… Kolika je moć tog filma u svijetu govori činjenica da se u filmu fotoreporter preziva Paparazzo. Po njegovom prezimenu nazvano je jedno zanimanje.

2. 8 ½ (1963.)

Nevjerojatno je da čak i umjetnička kriza Felliniju može biti inspiracija za veliko umjetničko djelo. “8 ½” je fascinantan primjer Fellinijeve veličine u kojem je on rekao gotovo sve što se može reći o umjetnicima i njihovim djelima.

3. Amarcord (1973.)

Rijetki su filmovi koji kažu sve što se može reći o temi kojom se bave. “Amarcord” je jedan od njih. To je film koji kaže ama baš sve što se može reći o provinciji. Kako sam iz Šibenika, dugo vremena mi je baš “Amarcord” bio najvažniji film ikad snimljen. Sam početak filma je čudo filmske umjetnosti. Jedan kadar nema nikakve veze sa sljedećim, a sve savršeno funkcionira. To može samo Fellini, najveći od svih redatelja ikada.