Fotograf godine otvorio izložbu u Laubi: 'Vjerujem da fotografija može promijeniti stvari'

Alessandro Penso, jedan od trenutačno najvažnijih europskih fotografa koji snima temu izbjeglica otvorio je izložbu u Laubi, “ From Afar”. Gost je Festivala tolerancije, u suradnji s Talijanskim kulturnim institutom, te će danas biti i na okruglom stolu posvećenom temi izbjeglištva, “Izazovi Europe”, također u Laubi. Prizore izbjeglica koje je zabilježio časopis Time proglasio je 2015. najboljim fotografijama godine, istaknuli su kako su se svojom “humanosti te kvalitetom” izdigle nad snimkama njegovih kolega. U dva je navrata dobio i priznanje World Press Photo, a objavljivao je u najpoznatijim svjetskim časopisima kao što su Guardian, New York Times, Washington Post, International Herald Tribune, La Repubblica... Najvažnije su ga međunarodne novine i intervjuirale, a prizori koje je snimio žive i virtualno, kada upišete Pensovo ime, dobit ćete više od milijun pregleda.

Od Rima do Sirije

Razgovarali smo neposredno prije otvorenja izložbe. Penso je, o temi koju bilježi na fotografijama, strastven sugovornik. Često je na putu, a kad nije, živi u Rimu. Bio je i u vrućim ratnim zonama, no nagrađene fotografije snimio je u Europi, na njima su prikazani uvjeti kojima izbjeglice žive, ali su ujedno i komentar odnosa društva prema njima. Fotografijom se bavi posljednjih deset godina, prethodno je studirao kliničku psihologiju na uglednom rimskom sveučilištu La Sapienza. Pitam ga pomaže li mu studij psihologije prilikom portretiranja: “Direktno, ne. Nisam psiholog dok snimam, ‘samo’ sam fotograf. No, to što sam se počeo baviti fotografijom na pragu tridesete, smatram svojom prednošću, jer sam već bio formirana osoba. I ranije sam snimao, no za sebe” Okidač za teme kojima se danas bavi dogodio se 2012. kada je svjedočio brutalnom napadu na skupinu migranata u Korintu u Grčkoj (inače je njegov pradjed došao iz Grčke u Italiju). Jednog od migranata, zapamtio mu je ime, Mustafa, pokušali su pregaziti automobilom: “ Bio je to odgovor na pitanje zašto fotografirati i koji je cilj. Ponekad fotografija može promijeniti stvari”, kaže. Može li uistinu, ili je to utopija, pitam ga. Uostalom, poznato je kako su za vrijeme izbjegličke krize snimljeni milijuni fotografija, neke od njih su i selfieji, neke graniče s ratnom pornografijom... Negdje sam pročitala da je izbjeglička kriza najfotografiraniji događaj u povijesti: “Teško je, priznajem. I promjena prvo mora početi u vama. Važno se koordinirati i s drugim institucijama, primjerice, urednicima u novinama s kojima surađujete. Živimo u virtualnom svijetu, slike su dio zajedničkog jezika, praktički se smatra - fotografiram, dakle jesam. Internet je pun izmišljotina, mreža daje mogućnosti da se prenose tračevi koji su se ranije prenosli na trgovima i u kafićima, usmeno. Čak me i ne iznenađuju mladi fotografi koje neke snimke žele koristiti kao odskočnu dasku koja će ih lansirati. Ovaj je posao težak i ne zna se kako početi”, .

Odgovornost za ljude

U intervjuu za Huffington Post rekao je da osjeća ogromnu odgovornost za ljude koje snima. Uistinu, njegove su fotografije među rijetkima nastalim tijekom krize u kojima se osjeća da izbjeglice imaju svoje ime i prezime: “Nastojim biti objektivan, dobiti kredibilitet kod tih ljudi, postaviti neka pitanja koja se kriju iza očitog. Naravno da osjećam odgovornost. Riječ je o ljudima koji bježe od rata, od režima, i ako njihove fotografije budu posvuda, ako budu prepoznati, može biti posljedica, i to treba uzeti u obzir. Kada izađe jedna fotografija na kojoj je deset ljudi, u realnosti iza nje stoji deset ljudskih priča. Strah me da se neke od tih fotografija ne koriste kao propaganda u pogrešne svrhe, i da naprave loše osobama koje snimam, to je teret koji nosim. Kada dođu na internet, mogu živjeti dugo vremena, i bez moje volje, kako mi se znalo dogodilo, no nastojim to kontrolirati autorskim pravima. Osjećam odgovornost za njihove sudbine, ali i za naše, jer je Europa u velikoj krizi.” Pitam ga što mu znači nagrada Timea: “Bila je to važna potvrda da su godine rada i žrtve prepoznati” Što se tiče Europe, snimao je, primjerice, na Malti, gdje su one koji su ušli nezakonito u državu u pritvoru držali do 18 mjeseci, potom u Bugarskoj koja nije imala financijskih sredstava pružiti ni zdravstvenu njegu izbjeglicama, mlade ljude bezizlaznoj situaciji u Grčkoj, utvrdu iza koje se nije moglo proći u Španjolskoj... Gdje je bilo najgore?

“Kada sam počeo snimati, 2012. najgore je bilo u Grčkoj, ekonomskim migrantima čija prava nisu prepoznata i koji su marginalizirani živjeli po sakrivenim kutovima gradova. Nisu priznavali prava ni ženama ni djeci, pa su često žrtvovali vlastite živote kako bi došli barem do Italije. Danas se to, ipak, djelomice promijenilo, naravno, postoji kontroverzna situacija u Turskoj. No, i mjesta poput Calaisa, u Francuskoj, vidio sam kao crnu rupu za ljudska prava, žene i djeca živjeli su u uvjetima kao da su u srednjem vijeku”. Bio je i u Tovarniku: “S jedne je strane, to bilo ugodno iskustvo, autoriteti i policija ponašali su se bolje nego u mnogim drugim mjestima, osjećalo se da žele pomoći, i izbjeglicama je to bilo važno, taj osjećaj. Vladala je, djelomice, deorganizacija, kao i uostalom svuda, no policija je imala samokontrolu i bila je humana”, kaže.

Pozitivni mladići

U međuvremenu su se pojavile žičane ograde: “To su osobe koje ionako ne žele ostati na teritoriju Balkana, nego proći dalje. Važno je dati ispravnu obavijest tko su, gdje i zašto idu. U Europi vlada strah od terorizma, a prve su žrtve terorizma upravo oni”, kaže i dodaje: “Fotografije na ovu temu često bile fokusirane na grupe ljudi, kao da su jedno tijelo. Ušao sam među tu masu i pronašao osobe s različitim životnim pričama.” Ima li neka priča koja mu se posebno urezala u sjećanje? “Ima ih mnogo. Primjerice, obitelj Kalid, koja ima sina rođenog s hendikepom, nepokretnog, privezanog uz krevet. Iz Damaska su, i oni moraju pobjeći od rata, nisu ni mladi, ona ima više od četrdeset godina, on šezdesetak, imaju i još dvoje manje djece. Šverceri ih ne žele pustiti na čamac, jer krevet zauzima desetak ljudskih mjesta. Nakon mjeseci, pronašli su švercera koji ih je želio prevesti, no za duplu cijenu.” Fasciniraju ga, kaže dalje, i mladići od 16, 17 godina, koji su sami na putu: “Često se pronađu pa putuju u grupama. Najčešće bježe iz Afganistana, od talibana. Proveli su čitavo djetinjstvo u izbjegličkim kampovima, žive u limbu, čekaju. No, vjeruju u budućnost, u ispravnost, imaju snagu da ostanu moralno netaknuti, jaki su, mole se. Mlade je ljude lakše zavesti, no oni su jači od situacije, žele učiti.”

...

Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!