20 GODINA SKLONIŠTA OD CAJKI I REALITY KULTURE Kako je tvornica Jedinstvo postala hram neovisne scene

Nisam slučajno prije gotovo deset godina odabrao Močvaru da u njoj - koncertom nekolicine zagrebačkih garažnih rock bendova i DJ setom u koji je uskočio Vjeran Pavlinić Columbo, jer mi je zbog problema s vratnom kralježnicom pozlilo - proslavim dvadeset i pet godina rada kao glazbeni kritičar, organizator koncerata, diskograf, urednik i voditelj radijskih emisija te klupski rock & roll DJ.

Naime, malo je javnih prostora u mom rodnom Zagrebu u kojem se osjećam “kod kuće” kao u Močvari, poneke večeri i noći proveo sam u njoj i više nego doma. Već iz tog razloga radostan sam da je taj hvalevrijedan klub u organizaciji neizmjerno važnog URK-a (Udruženja za razvoj kulture), predvođenog neumornim i upornim Kornelom Šeperom, “preživio” prvih dvadeset godina postojanja. Toliko je prošlo od one prve Močvare u Runjaninovoj, a koja se već godinama nalazi na Trnjanskom nasipu u bivšem izdvojenom pogonu tvornice Jedinstvo u kojoj je, pak, na Jankomiru moj stari trideset i pet godina radio kao diplomirani inženjer strojarstva.

Prva ideja

Jedinstvo su ubili tranzicija i balkanski kapitalizam, a tek potom globalizacijske promjene i selidba industrije u Kinu. No, da nije zamrlo Jedinstvo, možda ne bi oživjela Močvara. I to je jedino dobro što je proizašlo iz zgasnuća tvornice u kojoj je radio moj stari. A ta Močvara, hvala Kornelu što mi je to i osobno spomenuo te naveo u knjizi “Močvara i priča o URK-u”, koju je uredio pokojni kolega i prijatelj Ante Perković, inspiraciju je našla u nizu događanja i koncerata u Galeriji SC od jeseni 1990. do travnja 1991. godine, u kojoj sam bio suorganizator koncerata preko nekoliko inozemnih punk i underground rock bendova. Pokretači takve Galerije SC bili su dečki iz Kugle glumišta i noise-rock benda SexA te nekolicina drugih, a koncerte bendova poput Fugazi, The Jesus Lizard, All, MDC, Das Damen, Mega City 4, Victim’s Family, Helios Creed, Blurt iz inozemstva i domaćih poput Discipline kičme, KBO, SexA i drugih organizirali su dečki poput Tomija Buića, Matije Vorgića i Nenada Slovića Alpija, pokojnog Dražena Krsnika te Ante Čikare i autora ovog teksta. Ispričavam se ako se ne sjećam svih.

Ono što je dokinuo rat u Galeriji SC uskrsnulo je u Močvari, ali s daleko širim programom u prostoru izborenom za dugoročni najam, dužim vijekom trajanja kluba koji nije samo klub, a time i bitno važnijim utjecajem na kulturni i društveni život Zagreba. Često znam reći da se kultura Zagreba ne brani u obližnjem Lisinskom i malo udaljenijem HNK, pa ni preko Save u novome MSU, nego na onom dijelu savskog nasipa uz koji stoji Močvara, a onda i u drugim klubovima poput Tvornice, Vintagea, KSET-a, Attacka, Hard Placea... Zanimljivo, svi ti prostori više su plod angažmana pojedinaca, često i privatnog kapitala, nego smišljene kulturne politike Zagreba, za razliku od Ljubljane u kojoj samo Kino Šiška dobiva oko milijun eura godišnje za program i hladni pogon. I dok Zagreb baš i nije ulagao u Močvaru, Vintage ili Tvornicu kulture, Kino Šiška je o svom trošku inicijalno preuredio i u koncertni klub prenamijenio grad Ljubljana.

Selidba na Savu

Močvara se, pak, stvarala puno teže, često i uz otpore zagrebačkih gradskih struktura pa se u tome važnom pokazala upornost i tvrdoglavost Šepera i njegovih brojnih i vrijednih suradnika iz URK-a (Marko Matošić, Danijel Sikora, Slobodan Alavanja, Danijel Badanjak...), a onda i “kooperanata”, uključivši neumornog Matu Škugora, koji uz URK organiziraju brojna događanja u Močvari u rasponu od Swansa do Stjepana Jimmyja Stanića.

Mladen Pobi / HANZA MEDIA

Kad je takva Močvara stasala, a u pravoj mjeri to se ipak dogodilo selidbom iz Runjaninove na Trnjanski nasip, bio je to prvi put da je Zagreb, napokon uspješno i trajno, dobio prostor usporediv s bečkom Arenom i minhenskim Theaterfabrikom u koje sam tijekom 80-ih hodočastio zbog koncerata kakve Zagreb tada nije imao. Time je i Zagreb, odnosno URK, uspješno proveo prenamjenu jednog prostora zagrebačke industrijske arhitekture u prostor proizvodnje neovisne, alternativne, rock i underground kulture. Premda površinom i brojem prostora manja, Močvara je ipak uspjela postati pandan ljubljanske Metelkove, ustrojene u jednoj od tamošnjih bivših kasarni JNA. Tako nešto u Zagrebu se nije moglo dogoditi jer ovdje kasarne ima i dalje da budu vojarne ili eventualno skladišta državnih uhljeba, a ne poligoni nezavisne kulture, jer dobro se zna da su to sve lezbe, pederi, pankeri i gamad koju treba potamaniti. Nadam se da ste shvatili sarkazam.

Sve do osnutka

Močvare prenamjena barem jednog dijela jedne propale tvornice, jer vojarne se u ovoj naopako shvaćenoj državi ipak ne smiju dirati, nije bila moguća. Međutim, Močvara je ipak pokazala koliko je takva jedna promjena korisna, ne samo za one koji “usele” u takav prostor, nego i za širu društvenu zajednicu. Tako se u proteklih dvadeset godina i u Močvari, za one koje interesira nešto posve različito od “ludnica”, “talent šouova” i “red carpeta”, organiziralo na tisuće zanimljivih koncerata, slušaonica, DJ večeri, projekcija filmova, književnih večeri, izložbi, kazališnih predstava. O toj programskoj širini svjedoči i obljetničarski program Močvare ovog svibnja.

Oleg Moskaljov

Marduk iz Švedske

Ono što me, pak, kao dugogodišnjeg posjetitelja Močvare fascinira jest kako je kroz taj klub prošlo na stotine izvođača u rasponu od jamajkanskih reggae glazbenika i makedonskih romskih puhačkih orkestara preko folk i alter-rock grupa do hardcore punk i heavy metal bendova, a da se nije narušila ni programska orijentacija ni identitet kluba za kojeg su uvelike zaslužni i dizajneri na čelu s Igorom Hofbauerom. Upravo suprotno, Močvara je kredibilitet i utjecaj izgradila baš na balansu različitih glazbenih stilova, unutar Zagreba najbliže pojmu i idealu alternativne kulture otvorene svima, ma otkuda dolazili i kojoj god vjeri, rasi ili naciji pripadali. Posebice je ugodna onima koji za pripadnost vjeri, rasi ili naciji ne daju ni koliko je crnog pod noktom. U tom smislu, Močvara je jedna od najjačih zagrebačkih europskih legitimacija i “sigurno utočište” onim (mladim) ljudima koji se u današnjem Zagrebu osjećaju neprilagođenima.

Zvijezde za nula kuna

Ona je i svojevrsno “mrijestilište i odgajalište” publike u kojem se štošta može naučiti o glazbi, filmu, književnosti, likovnoj i kazališnoj umjetnosti, a posebice o alternativnim strujanjima kojima je sve teže naći prostor u medijima i društvenome životu Zagreba.

Nema smisla ni pokušati nabrojati tko je sve svirao u Močvari, ali raspon seže od Einsturzende Neubatena do Arsena Dedića ili, abecedno, od A Place To Bury Strangersa do skupine Žoambo Žoet Workestrao. Moram li izdvojiti samo jednu osobu iz inozemstva koja najprimjerenije utjelovljuje glazbeni duh te i takve Močvare, onda je to Mike Watt, koji nas je 2016. godine ponovo oduševio i svojim entuzijazmom zarazio baš u tom klubu.

Trebam li izdvojiti samo jedan nastup, onda je to onaj Black Rebel Motorcycle Cluba koji smo 2004. godine u nepuna četiri sata u Močvaru prebacili iz Doma sportova, gdje je taj izvrstan rock’n’roll bend trebao svirati kao predgrupa Lennyju Kravitzu, koji je iste večeri otkazao nastup. Naime, kad se već našao u Zagrebu, bend je ipak želio nastupiti. Nazvao sam Kornela koji je odmah dao Močvaru gratis, a ni bend nije tražio honorar pod uvjetom da publika uđe besplatno. Dogovor je time bio zapakiran, alarmirao sam dvije-tri radio postaje po gradu da objave vijest o tom besplatnom koncertu, pa je malo prije ponoći došlo oko 500 ljudi. Na pola nastupa crknulo je napajanje strujom na bini, ali zato smo dobili električni i akustični blues-punk, psihodelični i garažni rock set koji neću zaboraviti do kraja života. Usput i ne manje važno, Black Rebel Motorcycle Club dolaze 13. lipnja u Tvornicu kulture, još jedan vrijedan kulturnjački pogon o kojem Zagreb vodi premalo brige i pažnje, no to je već neka druga priča.