28. MUZIČKI BIENNALE ZAGREB Koreograf šumom, a glazba drumom

Nakon osam dana 28. muzički biennale Zagreb završio je dvjema plesnim predstavama u Hrvatskom narodnom kazalištu, mjestu gdje je 18. travnja i počeo, te na kraju, razumije se, bijenalskim tulumom. Smotra suvremene glazbe, koja je cijeli tjedan trajala po cijele dane, uglavnom u četiri termina, bila je pitoma, zapravo ne izazvavši ni jednu ozbiljniju provokaciju. Ipak, prema slobodnoj procjeni, Biennale je ponajviše pohodila mlađa publika željna saznanja o stanju glazbe pola stoljeća unazad do danas, dok je prorjeđena ona 50 i 60+. Bijenalska se “sljedba” ne osipa već generacijski obnavlja. Skladbe su dolazile sa svih strana, a čini se da se glatko može prestati govoriti o nekom muškom i ženskom pismu.

Napredniji i avangardniji

Biennale je završio dvjema predstavama pod zajedničkim nazivom “Kings of Gods” (Kraljevi bogova) koje je pripremio Baletni ansambl HNK na glazbu Tomislava Olivera i Ivane Kiš u koreografiji sumnjivog Pascala Touzeaua. Potonji je zapeo za linearni razvoj koreografije i neku evoluciju baletne tehnologije. U razgovoru otisnutom u programskoj knjižici HNK bez pardona izjavljuje: “Ovo što ja radim trenutno je najsuvremenije što je vaš ansambl ikada radio, s time da ja nisam najsuvremeniji i najavangardniji koreograf. Puno je naprednijih od mene.” Dodali bismo da je gospodin Touzeau nedovoljno upućen u plesna događanja jugoistoka Europe i unatoč svom nadri-egu u skromnom naklonu “naprednijima i ekstremnijima” - što je valjda oznaka osobnog kriterija vrednovanja u kojem se ekstremnost uzima kao mjerilo - polučuje svoja ograničeno maštovita koreografska ostvarenja.

Glazbeni predlošci “Kompleksna poezija” Tomislava Olivera i “Mehanizam sebičnoga gena” Ivane Kiš “tjeraju” na pokret i koreografu svojom slojevitošću glazbene građe pružaju otvoreno polje.

Poput stadionskog sleta

Vrlo respektabilnu potporu žive glazbene izvedbe pružaju i članovi Orkestra HNK pod vodstvom pouzdanog dirigenta Diana Čobanova, svojedobnog dobitnika nagrade na međunarodnom dirigentskom natjecanju Lovro i Lilly Matačić. (Polu)napredni Pascal Touzeau nije samo koreograf nego i scenograf, kostimograf i oblikovatelj svjetla. One Man Band koji treba još samo ansambl da utjelovi sve svoje zamisli i sveobuhvatne ambicije. Međutim, Touzeau u svojoj zaigranosti mnogim funkcijama u predstavama zaboravlja malo podrobnije poslušati što mu glazbeni predlošci govore. Iz “Kompleksne poezije” Tomislava Olivera učinilo mu se najpogodnije da napravi neki stadionski slet za važan datum kakvih smo se nagledali do beskraja. Nasreću je na raspolaganju imao spreman i discipliniran ansambl koji je do tančina (ne)napredno slijedio njegove zamisli ma kako uglate one bile. Touzeau šumom, glazba drumom. Kao da je u uši stavio čepiće i vozi svojim zasebnim trakom.

Malo je, ali ne i znatno, elastičniji pristup pokazao u susretu s glazbom Ivane Kiš, rođene u Zagrebu, ali posljednjih godina s izraelskom adresom, u zemlji čija se plesna scena itekako afirmirala. “Mehanizam sebičnog gena” Ivane Kiš namijenjen je upravo plesu, a taj je gen Touzeau uspio djelomično identificirati s manje odreštih gesti.

Manje odrešitih gesti

Publika s uvjerenjem, gledatelji mahom zaljubljenika u ples su zadnju večer Biennala ispratili s velikim entuzijazmom. Ma koliko razmrvljene ili pak uštogljene namisli koreografa Pascala Touzeaua bile i koliko god ih osvijetlio u skromnom rasponu! Ponajviše je imponirao trud cijelog pogona Baleta HNK koji je zalužan za kompaktnost plesne večeri na glazbu Tomislava Olivera i Ivane Kiš ma kako ju “nagluho” koreograf Pascal Touzeau tumačio.