KONCERT ZA GLAZBENE ANALE

70 GODINA JAZZ ORKESTRA HRT-a Kako je bivši partizan osnovao big band koji je svirao omrznutu muziku kapitalističkog Zapada

Zlatko Černjul i Plesni orkestar
 

Koncert koji će se održati u utorak na Muzičkoj akademiji u Zagrebu ući će u glazbene anale hrvatske glazbe. Ne postoji puno jazz orkestara na svijetu koji mogu slaviti ovakvu obljetnicu. Sa sedamdeset godina kontinuiranog rada mogu se podičiti još samo najveći i najznačajniji svjetski big bandovi, oni koji i danas nose ime svojih osnivača, orkestri Dukea Ellingtona, Counta Basieja i Woodyja Hermana.

Jazz je u Hrvatsku stigao između dva svjetska rata, s onim famoznim saksofonom koji je Oktavijan Miletić donio iz Beča, kao neki kuriozum. Ipak, osnovao je sastav i svirao s prijateljima, a jazz scena je kod nas do početka Drugog svjetskog rata bila prilično živa, iako je malo sačuvanih snimki iz tog razdoblja. Problemi su počeli za vrijeme rata, kad je po naputcima tadašnjih njemačkih i ustaških vlasti jazz, kao degeneriranu crnačku glazbu, trebalo izbjegavati. Svačemu su se tada muzičari ovisni o jazzu dovijali, svirali se potajice, katkad sigurno i uz prešutno odobravanje vlasti, ili su svirali američke pjesme koje su predstavljali kao domaće skladbe, no javno, na radiju i na koncertnim podijima, jazz je u vrijeme ustaškog režima bio zabranjen.

Je li tada, 1943., jedan od najtalentiranijih pionira hrvatskog jazza, mladi i prkosni Zlatko Černjul, otišao sa svojom trubom u partizane samo da bi mogao slobodno svirati, teško je povjerovati. U tom je svom ratovanju, u brigadi Braća Radić, i ranjen, no vratio se živ, kao pomoćnik šefa kulturno-umjetničkog odsjeka 10. Zagrebačkog korpusa. Podsjetimo, u to vrijeme zvuci velikih jazz orkestara bili su na vrhuncu popularnosti u cijelom svijetu, Amerikanci poslije rata šalju svoje velike orkestre po svim kontinentima kao glazbene emisare, no na jazz se tada, u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, nije gledalo s prevelikim simpatijama. Ipak je to bila iskvarena glazba, s mirisom kapitalizma i razvrata i svih drugih zala koja su, dobro se tada znalo, dolazila sa Zapada.

Zlatko Černjul i plesni orkestar

Jasna i teško oboriva ideja

Bilo je to vrijeme kad su se jazzu suprotstavljeni ne samo rusofili, pokušavajući “spriječiti amerikanijadu”, nego i oni koji su se bavili ozbiljnom glazbom, pa su tako udruženi, svrstavši jazz u perolaku, šund glazbu, raspravama po novinama i po političkim forumima, krenuli u boj protiv pošasti koja se počela širiti.

Međutim, Černjul je politički bio više nego besprijekoran. Ilegalac, pa usto i ranjeni partizan, on u oslobođenom Zagrebu s lakoćom počinje osnivati jazz i diksilend ansamble koji nastupaju po plesnjacima, ali i po radnim akcijama. U to vrijeme on se vratio na Radio Zagreb, gdje je nastupao do dolaska u partizane, ali sada kao urednik lake i zabavne glazbe, i to s velikim utjecajem. Tako Zlatko Černjul osniva Plesni orkestar Radio Zagreba 1947. godine, sastav koji će više puta mijenjati ime, između ostalih, u Big band HRT-a, i danas, evo u Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije. Černjulova ideja je bila jasna i teško oboriva, Radio Zagrebu trebao je orkestar za radijske emisije, za plesnu i zabavnu glazbu, a onda je tu lako bilo podvaliti i jazz.

Plesni orkestar je odmah imao formaciju big banda, pet trubača, četiri trombona i četiri saksofona, uz ritam sekciju bubnja, gitare, basa i klavira, a taj poveliki broj muzičara Černjul je regrutirao iz redova drugih jazz sastava koji su se bili namnožili po Zagrebu, što prije, što za vrijeme i poslije rata. Za ne vjerovati je, ali tada je, u tom, dakle, politički ipak jazzu nesklonom okruženju u Zagrebu djelovalo čak pet velikih orkestara s glazbenicima od kojih su mnogi još bili i srednjoškolci i studenti.

Černjul, Rajka Vali i Ivo Robić

Zapravo, malo je tu bilo školovanih glazbenika, pogotovo kad se radi o jazzu. Najveći dio glazbenika iz prvog sastava Plesnog orkestra Zlatka Černjula činili su ljudi drugih profesija, inženjeri, liječnici, pravnici i pokoji prebjeg iz svijeta klasične glazbe, koji su odrastali uz zvukove swinga, s tek pokojim od onih istaknutijih glazbenika koji su se jazzom bavili i prije rata. Černjulova pionirska uloga u oblikovanju zagrebačke i hrvatske jazz scene je nesumnjiva. Plesni orkestar puno je nastupao i s tada popularnim pjevačima, Ivom Robićem i Rajkom Vali i kasnije s mnogima drugima.

Uostalom jazz je dospio tada i na film, Plesni orkestar nastupio 1951. u filmu Kreše Golika “Plavi devet”, a među onima koji ne spavaju u dokumentarnom filmu Branka Belana iz 1952.

Plesni orkestar u filmu 'Plavi 9'

“Nitko ne spava noću” bili su i jazzisti u noćnom klubu. Kasnije se, nakon “sporazumnog raskida ugovora s Radio Zagrebom” i poduljeg izbivanja s dijelom glazbenika Plesnog orkestra, radi angažmana i turneja po Turskoj i drugdje, Černjul počeo baviti više zabavnom glazbom, osnivao druge sastave, svoj latino sastav, Orkestar zabavne glazbe, a pokrenuo je i prvi zagrebački Festival zabavne glazbe. Štoviše, nakon umirovljenja pokrenuo je i dao pravi smisao tada uspavanom Tamburaškom orkestru.

Menadžeri prepoznali potencijal

U onom interregnumu Černjulova izbivanja iz zemlje, Plesni orkestar su kratko vrijeme vodili i Miroslav Killer i Milivoj Körbler, da bi ga onda 1957. preuzeo Miljenko Prohaska. Prohaska je za vrijeme rata u Zagrebu izbjegao mobilizaciju koja bi ga odvela na istočni front i skrasio se u Domobranskom big bendu. Stjecajem okolnosti, već u svibnju 1945. upravo iz tog benda sastavlja Plesni orkestar XXXII. divizije, a onda osniva 1946. i orkestar Fiskulturnog društva Sloboda. On je, međutim, već prije rata debitirao u kvintetu usnih harmonika Branka Kralja, a kao basist je bio član Plesnog orkestra od njegova osnutka.

Miljenko Prohaska bio je šef orkestra od 1957. godine

Izbor Prohaske za šefa dirigenta bio je, pokazat će se, presudan za kasniji razvitak Plesnog orkestra. U to vrijeme kad su se cijelim svijetom, po svim radiopostajama, vrtjele pjesme Counta Basieja, Glenna Millera, Ellingtona, Woodyja Hermanna i Stana Kentona, kad su ih svirali i oponašali svi jazz orkestri, Prohaska odlučuje svoj orkestar povesti drugim smjerom i tako orkestru omogućiti prodor na međunarodnu scenu. Odustaje od imitacije američke glazbe, a repertoar su počele činiti originalne skladbe članova orkestra.

Je li se toga Prohaska sjetio sam, ili mu je u toj odluci pomogao savjet prijatelja i budućeg zagrebačkog zeta Johna Lewisa, vođe tada možda najjačeg komornog jazz sastava na svijetu, Modern Jazz Quarteta, a koji je savjetovao i njemu i svim drugim ovdašnjim jazzistima “svirajte svoje”, teško je reći. No, kad se Plesni orkestar pojavio 1962. na međunarodnom Jazz festivalu na Bledu i jedini od naših jazz orkestara odsvirao samo vlastite skladbe, strani menadžeri su prepoznali potencijal. U to vrijeme djeluje i naš najvažniji jazz sastav svih vremena, Zagrebački jazz kvartet, u kojem uz Boška Petrovića na vibrafonu, Silvija Glojnarića na bubnjevima i Davora Kajfeša na klaviru, Prohaska svira bas. Sva četvorica bili su i članovi Plesnog orkestra, a taj Zagrebački jazz kvartet bit će samo prvi od nekoliko desetaka jazz sastava koje je Plesni orkestar kasnije iznjedrio.

Orkestar u Opatiji 1967.

Izlazak Plesnog orkestra na međunarodnu scenu nije bio lagan. Prvi je nastup bio 1955. u Kölnu. Nakon toga uslijedile su turneje po Bugarskoj, Poljskoj, bivšem SSSR-u, nastupi na jazz festivalima u Frankfurtu i Nagykaniszi, te u Münchenu 1972. u sklopu zabavnog programa Olimpijade. Upravo pod Prohaskom Plesni orkestar izgradio je specifičan stil po kojem se razlikovao od ostalih sličnih orkestara i u nas i u svijetu, a šezdesetih godina orkestar dospijeva i na Downbeatovu listu, među deset najboljih big bandova na svijetu!

Silvije Glojnarić preuzeo je 1989. big band u nezahvalnoj ulozi Prohaskina nastavljača, ali on se izvrsno snašao i počeo pomlađivati sastav u koji su sve više ulazili školovani, novi glazbenici koji su, usto počeli pisati i isprobavati aranžmane, jer je postalo jasno da je starih majstora sve manje.

Silvije Glojnarić s orkestrom

Glojnarić se pokazao i kao veliki majstor aranžiranja popularnih melodija koje je uvrstio u jazz repertoar orkestra, pogotovo iz opusa Arsena Dedića. U njegovo vrijeme pokrenuta je i koncertna sezona, tako da se ponovo ustalilo redovito nastupanje, a Jazz orkestar je s hrvatskim skladbama nastupio i u razmjeni programa Europske glazbene unije. Naravno, jazz orkestar nastupao je i dalje kontinuirano s popularnim pjevačima koji su se uvijek osjećali kao stalni članovi banda, od Drage Diklića, Zdenke Kovačiček, Josipe Lisac, Jimmyja Stanića, Gabi Novak, Radojke Šverko i mnogih drugih sve do Valerije Nikolovske, Lele Kaplowitz i sasvim svježe, Marka Tolje.

Od Glojnarića je dirigentsku palicu preuzeo 2007. Saša Nestorović, akademski školovani glazbenik, vrsni saksofonist i skladatelj koji je jazz svirao u cijelom nizu raznih sastava. On je počeo ozbiljnije ugovarati koncertna gostovanja stranih jazz glazbenika u suradnji s Jazz orkestrom. Nakon samo nekoliko godina, međutim, Nestorović ostavlja mjesto šefa dirigenta Jazz orkestra i odlazi raditi na zagrebačku Muzičku akademiju. Tu počinje njegova borba za osnivanje jazz katedre.

Saša Nestorović

Među najprodavanijim albumima

Andreas Marinello, šef dirigent Jazz orkestra HRT-a od 2015. godine, doista je bizarno došao u kontakt s orkestrom. Nekadašnji student Jazz akademije u Grazu i član prije par godina ukinutoga Jazz orkestra Hrvatske glazbene mladeži, ponudio je svoju skladbu Jazz orkestru HRT-a, da bi nakon što mu je skladba dobro primljena i izvedena, dobio i druge narudžbe. Danas je on taj koji nastavlja dovoditi sjajne strane goste, ali i prepoznaje nove trendove. Upravo je njegova ideja bila i suradnja sa sastavom Chui. Proljetos održana dva, učas rasprodana koncerta Jazz orkestra HRT-a i Chuija u Muzeju suvremene umjetnosti, gdje već dulje stalno nastupaju, dovela su i do snimanja zajedničkog albuma “Chui ovu glazbu” koji se nalazi u vrhu najprodavanijih albuma ove godine, a po mišljenju kritičara vjerojatno će zauzeti prvo mjesto u sveukupnoj ponudi domaće glazbe, ne samo jazza.

Doista, u ovih sedamdeset godina postojanja Jazz orkestar zagrebačke Radiotelevizije doista je bio noseći stup razvoja i opstanka jazza na našem prostoru. Od osnutka 1947. godine do danas, u ukupnom broju nastupa, broju muzičara, skladatelja i aranžera, gostiju i objavljenim nosačima zvuka, nemjerljiv je doprinos Jazz orkestra hrvatskoj kulturi. Taj orkestar iznjedrio je ne samo ponajbolji hrvatski jazz sastav svih vremena, Zagrebački jazz kvartet, nego i B.P. Convention Big Band, orkestar Stanka Selaka i mnoge druge. Uostalom i danas djeluje desetak sastava koje su ili pokrenuli članovi ovog Jazz orkestra ili su pak istaknuti članovi tih sastava, od Davor Križić eksperimenta, B’s FUNstalationa, Sterpteta, BPQ-a, 4 in 3 + 1 i MiroKada, do Problema, a nedavno osnovani Jazz orkestar Muzičke akademije u Zagrebu vodi upravo donedavni šef dirigent Jazz orkestra HRT-a Saša Nestorović. Čini se da se i konačno osnivanje jazz katedre na toj Akademiji sve više čini neizbježnim.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. studeni 2024 09:31