Aida: Nenadmašni biser muzičke drame i glazbenog teatra

Aida je vjerojatno najpoznatije djelo najizvođenijega opernog skladatelja: Giuseppea Verdija (1813-1901). Teško da postoji građanin koji negdje sluša radio, a da barem jednom u životu nije čuo trijumfalnu koračnicu koja se “lijepi” za uho i muzičku memoriju.

Logično je da smo našu zbirku najljepših svjetskih opera u povijesnim izvedbama počeli baš Aidom s nezaboravnom Mariom Callas u naslovnoj ulozi.

Poput antičke tragedije

Aida, dovršena 1871 - kada je Verdiju bilo 58 godina - zauzima u njegovu opusu nezamjenjivo mjesto: u njoj još ima melodijske invencije Verdijeve mladosti i harmonijske zrelosti njegovih poznijih godina. A protkana je jedva naglašenim elementima levantinskog melosa, točno onoliko koliko je trebalo da dočara ljetne noći uz obale Nila, u antičkom Egiptu, gdje je locirana radnja opere.

Ima u njoj elemenata antičke tragedije, ali u striktno romantičnom ključu: naslovni lik, etiopska princeza koja se u egipatskom ropstvu štiti anonimnošću, rastrgana je između dužnosti i čuvstva, između oca kralja Amonasra koji joj zadaje obavještajni zadatak i ljubljenog zavojevača Radamesa, koga će obavještajni uspjeh njegove drage stajati karijere i smrti u grobnici u kojoj je živ zakopan, ali sretan: u nju se krišom uvukla i Aida, pa umiru u zadnjem zagrljaju, dok neutješna egipatska princeza Amneris, Radamesova vjerenica, moli nad njihovom smrtonosnom podzemnom ložnicom.

Verdiju je Aidu naručio Draneht-beg, intendant netom osnovane Kairske opere, za svečanost otvaranja Sueskog kanala.

Dvije godine ranije je Verdiju prvi natuknuo mogućnost skladanja opere za “veoma daleku zemlju” Camille du Locle (sulibretist njegova Don Carlosa, intendant koji je kumovao Bizetovoj Carmen). Verdi se krzmao, nije mu bilo dovoljno ni što je obaviješten da se Rothschildova banka ponudila kao jamac za multimilijunsku svotu koju je kediv Ismail Paša, egipatski zapravo samostalan vladar, bio spreman platiti za operu.

Prevagnula je taština

Na kraju, odlučuje komponirati operu kada preko Camillea du Loclea saznaje da je Paši svejedno hoće li je skladati on, Wagner ili Gounod, uz jedini uvjet da se otvorenje kanala proslavi onako kako je to tada bio običaj u zapadnim zemljama - uz opernu praizvedbu. Tada je prevagnula taština.

Dok je sve do 1859. grčevito stvarao, praktički svake godine po jednu operu (to je nazivao svojim “zatvorskim godinama”), Verdi je u zrelim godinama sebi mogao dopustiti dugotrajniji rad, brižnu razradu orkestralne glazbe (koja u Don Carlosu dostiže simfonijsku složenost i kvalitetu). Već prije je belkantističku operu nadmašio konceptom muzičke drame (koji su, neovisno od njega, istodobno stvarali i Wagner i Musorgskij).

I Aidu je skladao pomno, vjerujući dugo da mu je to posljednja opera (predomislio se tek 16 godina kasnije skladajući Otella, pa Falstaffa). Postigao je u njoj sintezu svog stvaralaštva, apsolutni biser muzičke drame i glazbenog teatra XIX stoljeća.

Praizvedba Aide u Kairu 14. prosinca 1871. bila je društveni događaj međunarodnih dimenzija. Mjesecima i mjesecima svjetskim su tiskom odjekivale vijesti o nazočnosti kraljeva, prinčeva, predsjednikâ, ambasadorâ, bankarâ i aristokrata, kao i svakojaki tračevi i vijesti, pa bile one stvarne ili ne, u bilo kakvoj vezi s tim događajem.

Beskrajne ovacije

Evropska premijera dva mjeseca kasnije, prije točno 140 godina - u milanskom Teatru alla Scala, gdje su beskrajne ovacije potvrdile izuzetnu vrijednost i Verdija i Aide.

Verdi je znao da će svjetska kritika minuciozno secirati svaki detalj Aide te je shodno tome postrožio kriterije za glasove izvođača. Maria Callas, Richard Tucker, Fedora Barbieri i Titto Gobi fenomenalno su savladali ovaj izazov, pod dirigentskom palicom Tullija Serafina u milanskoj Scali 1955.

Ta postava je tada i snimila tu svoju interpretacije, iz koje smo vam izdvojili ključne prizore.