ALEKSANDAR DRAGAŠ Elvis Presley ponovno na vrhu top-lista

Kralj je volio glumiti dirigenta kad god bi na televizoru vidio kako svira neki orkestar, kaže Elvisova udovica Priscilla. Slatko, ali ne i bitno za nastanak albuma “If I Can Dream” na kojem su Elvisovi vokali spareni s novim orkestralnim aranžmanima i glazbenom pratnjom Royal Philharmonic Orchestra.

Možda je Elvis želio snimiti album uz filharmoniju, no o tome može svjedočiti samo Priscilla, ne i pokojni Kralj. Stoga se važnijom doima Priscillina izjava da su “naša glazba i kultura drastično izmijenjeni”, zbog čega se nameće potreba da se “Elvisa zadrži na obzoru i osuvremeni”.

Nakon takve izjave očekivalo bi se album u stilu JLX-ova hit-remiksa Elvisove “A Little Less Conversation”, no moguće je kako bi 80-godišnji Elvis, da je poživio, snimio easy listening album u maniri neuništivog 89-godišnjeg croonera Tonyja Bennetta ili 82-godišnje country legende Willieja Nelsona.

To ne znamo, ali Priscilla, koja vodi brigu o Kraljevoj ostavini, kaže kako je “If I Can Dream” prvi u nizu slično ili drugačije koncipiranih posthumnih albuma Elvisa koji je ponovno osvanuo na vrhu britanske top-liste albuma, i to kao jedini izvođač s barem jednim albumom na broju 1 u čak pet dekada. “If I Can Dream” nije nakaradni konstrukt, saharinski sladak ili lignjasto ljigav, ali nije ni genijalan novum koji slušatelja ostavlja bez daha iako je Elvisov vokal bešavno sparen s decentnom pratnjom Royal Philharmonic Orchestra, uz nezanemarivu ulogu gitara, basa i bubnjeva njegovih starih pajdaša poput Scottyja Moorea, Jamesa Burtona, Emoryja Gordyja ili J.D. Fontane te instantno prepoznatljivi twang potpis Duanea Eddyja.

Dobro se u “Fever” snašao i Michael Buble, kao jedan od rijetkih tehnički dovoljno potkovanih mlađih pop-pjevača koji mogu izdržati da ne potonu uz Elvisov glas, ali ni taj posthumni duet nije egzibicija dostojna Kralja, čije perfektne vokalne izvedbe možete staviti i uz tamburaše, kvartet ukulelea ili drombulju i harmoniku pa da sve koliko-toliko štima. Ipak, ostaje dojam da Priscillino uranjanje Elvisa u filharmonijsku pratnju nije bitno drugačije od dubioznih glazbenih pratnji u koje ga je tijekom suradnje tjerao gramzivi menadžer Colonel Parker.

Šteta što nisu unajmljeni aranžeri skloniji riskantnijem, pa i avangardnijem korištenju filharmonije ili da je stvar u svoje ruke uzeo iskusni Tommy LiPuma, kad to nisu mogli već dvije godine pokojni Phil Ramone ili osuđeni Phil Spector. Na pamet mi za takvu rolu padaju Burt Bacharach i njegov duhovni sin Richard Hawley, a nekoj sličnoj igri asocijacija kolega iz L.A. Timesa sjetio se Van Dyke Parksa i Randyja Newmana. Kvragu sve, zašto ne i Paul McCartney? U nekoj takvoj kombinaciji “If I Can Dream” bio bi intrigantniji i interesantniji. Ovako, posrijedi je ziherica, ne na besramnoj razini kao kad neki bezimeni simfonijski orkestar beskrvno gudi teme Beatlesa ili Stonesa, ali ni mnogo iznad toga.

Elvisov vokal istrpio je svakojake glazbene pratnje, ali ova s filharmonijom, kad se već ušlo u nju, mogla je i morala biti impresivnija i dramatičnija. Veći broj glazbenika ne jamči i višu razinu glazbe, manje je uvijek više, a to vrijedi i za Elvisov opus ili poigravanje njime.