ALEKSANDAR DRAGAŠ O POVRATNIČKOM ALBUMU KOJOTA NAKON 20 GODINA DISKOGRAFSKE STANKE S ovim albumom se Kojoti mogu ponositi kao najboljim u opusu!

Ako je i bilo podignutih obrva i začuđenih pogleda kad su Kojoti najavili comeback, već je prvi povratnički nastup na Brijačnici u Boćarskom domu Zrinjevac, 28. siječnja 2017. godine, razuvjerio one koji su sumnjali u uspješan koncertni povratak benda koji je djelovanje prekinuo negdje u doba kad je Hrvatsku u pravome smjeru vodio pokojni Ivica Račan.

Već je taj nastup potvrdio da su hitovi iz 90-ih poput “Sto milja daleko od nje”, “Razuzdan i lud”, “Halucinacija”, “Pet milijardi ljudi”, “Hodala je pola metra iznad zemlje”, “Lud od slobode”, “Zajaši zmaja”, obrada “Trese, lupa, udara” i druge pjesme Kojota bolje izdržale test vremena od u to doba mnogo hvaljenijih sastava. Od tog nastupa na Brijačnici do danas uslijedilo je još koncerata poput onog na Zagreb Beer Festu, krovu MSU i u Tvornici kulture, a objavljen je i 3CD box-set “Dragocjeno raskošno blistavo” s prva tri albuma, nešto demo i live snimaka te dvije nove pjesme koje su najavile diskografsku reaktivaciju Kojota.

Iskričavo i nabrijano

Dakle, dvadesetak godina nakon posljednjeg albuma “Sex Disco Kung Fu” pred nama je i novi, povratnički “Sve je pod kontrolom?”. Općenito, diskografski povratak nekog benda nakon tako duge pauze zna biti zaguljen zadatak, često osuđen na tek mlaku reakciju publike i kritike koja je u 90-ima neopravdano pucala po Kojotima, kao da su bili najveće štetočine domaće popularne glazbe. Naročito je tome bilo sklono nekoliko likova iz Nomada koji su i inače imali ozbiljnih problema s vrijednosnim prosudbama pop i rock glazbe. No, pustimo prošlost, a u kojoj su se Kojoti uoči objave istoimenog debi albuma (1995. godine) susreli i s pokušajem zabrane djelovanja jer su se “drznuli” nastupiti zajedno s Partibrejkersima u Sloveniji, i posvetimo se sadašnjosti.

I meni bi sada, ako ništa drugo onda radi dramatike ovog teksta, odgovaralo da su se Kojoti vratili s lošim albumom pa da i ja po njima raspalim iz svoje puške, ali bili bi to tek ispaljeni ćorci. Naime, za razliku od niza comeback albuma iz 21. stoljeća koji su poslužili tek za podgrijavanje stare slave, “Sve je pod kontrolom?” Kojota je zakuhan ukusnije i od prethodnih albuma kad članovi benda nisu dosegnuli ni tridesetu godinu života. Zvuči svježe, iskričavo i nabrijano, a to uglavnom nisu odlike comeback albuma koji daleko češće zvuče umorno, ispuhano i blijedo.

Koliko god sadržavao neke odlike “Halucinacije” (1996) i “Sex Disco Kung Fu” (1998), jasno je da je “Sve je pod kontrolom?” nastao danas te da donosi i neke nove kvalitete Kojota čiji pokretač, gitarist i glavni autor Davor Viduka ističe kako “od prvog koncerta Greaseballsa”, kad je imao šesnaest godina, pa do danas, kad ima četrdeset i osam, “nije imao niti jedan prekid”.

“Svirao sam u dobrim bendovima i svi su bili uspješni, Greaseballs (rockabilly bend koji je reaktivirao malo prije reuniona Kojota i napokon s njima objavio debi album čije se snimanje začelo još koncem 80-ih - op.a.), Majke, Kojoti, Pipsi, Kawasaki 3P i danas ponovo Kojoti (uz K3p i ponekad Greaseballse)”, ističe Viduka. S te strane je miran “jer je svirao posvuda, doživio apsolutno sve što se može doživjeti u rock’n’rollu”. “Da sutra umrem, bio bih zadovoljan ali... diskografski nisam zadovoljan. Čak ni s uspješnim albumima kao ‘Halucinacija’ Kojota ili ‘Idu Bugari’ K3P-a, pa čak ni sa ‘Sex Disco Kung Fu’ koji, kada je objavljen, nije bio dočekan lovorikama nego suprotno”, kaže Viduka uz kojeg i danas stoje Alen Marin za mikrofonom, Vanja Marin za bas gitarom i Bobo Grujičić za bubnjevima.

Prvoklasni hit

Bit će da je i iz tog njegovog, a vjerojatno i nezadovoljstva drugih članova krenuo drajv koji je morao uroditi mjestimice gorkim, ljutitim i bijesnim, ali i pretežito zabavnim, vrckastim i napucanim albumom kakav je “Sve je pod kontrolom?”. I prije je bilo jasno da su Kojoti baštinili neke od osobina The Stoogesa i MC5, Creama i Sly Stonea, Rolling Stonesa i The Who, Blura i Oasisa, Beastie Boysa i Fun Lovin’ Criminalsa, The Crampsa i Jon Spencer Blues Explosiona, Ramonesa i The Clasha, Discipline kičme i Partibrejkersa, ali sada je sve podignuto na još višu razinu u odnosu na “Sex Disco Kung Fu” na koji se “Sve je pod kontrolom”, unatoč dvodesetljetnom razmaku, logično nadovezuje.

Već je uvodna “Sram”, napucan hibrid garage-punka i modernog hard-rocka, pokazatelj da ništa nije prepušteno slučaju, dok je bluzirana, no brza i ekstatična “Ljubav u kvaru” prvoklasni rock hit, kad bismo u državi sa stotinjak radiopostaja previše imali barem dvadesetak jačih koje bi to bile kadre prepoznati.

“Mi ne pripadamo tu” žestok je sudar old-school funka, mantričnog techna i odjeka grungea s prilično jasnom porukom kako ljudi poput Kojota ne pripadaju ovdje. I to ponajprije stoga što su bitno bolji od ovdašnjeg prosjeka glazbenog ukusa, iskazivanja političkih stavova i poimanja društva; efektno i istinito izraženih u genijalnom, zaraznom i ljepljivom garage-rocku “Evolucija ide u pogrešnom smjeru” kakve i po Skandinaviji sve manje znaju napraviti.

Rock balada

Na sličnom glazbenom tragu su i “Tuđe luke”, gitaristički pirotehnička rokačina, dok je “Oprosti što te volim” s finim slajdom (by Vava čija je supruga Iva iz Turista otpjevala sve prateće ženske vokale) i orguljama (Vedrana Križana) najbliža pojmu rock balade. Takve pjesme jako pašu Alenu i šteta je da na albumu nema barem još jedna takva umjesto na box-setu već objavljene, puno brže, ali i manje dojmljive “Nove riječi”. No zato bi naslovna “Sve je pod kontrolom?” s Kanždijom, a donekle i “Da li znaš moje ime” s Lukom iz TBF-a, mogle postati i sinonimima za (enciklopedijsku natuknicu) rap-rock, dok album odjavljuje posve drugačija, wah-wahom podvučena, širokopojasni 60’s rock “Prekrasan dan” u kojem Viduka, Alen, Vanja i Bobo zaključuju kako ipak ne bi mijenjali ništa od onoga što su činili za života.

Ne znam za njihove živote, ali malo je toga što bih osobno, da sam im urednik izdanja kao u drugoj polovici 90-ih, mijenjao na albumu kakav je “Sve je pod kontrolom?” i s kakvim se Kojoti mogu ponositi kao najboljim u opusu. Ili, kako bi se Viduka zapitao: “Do koliko ljudi će u ovoj internetskoj kaljuži od viška nefiltriranih i realno nevažnih informacija ovaj album dobaciti? Realno, svejedno mi je. Da ga jedan čovjek skuži, ja sretan. Stojim svim svojim bićem i nakupljenom muzičkom vještinom iza njega 100% i ako me se treba pamtiti po nekom albumu, ‘Sve je pod kontrolom’ je taj”. Nadam se ne i posljednja “hit do hita pjesmarica”, ako smijem dometnuti. Kako s Kojotima, tako i s Kawasaki 3pom, ako Greaseballse ipak prihvatimo kao jednokratnu diskografsku avanturu.