ALEKSANDAR DRAGAŠ Odlazak flautista koji je stvorio Kraftwerk

Tko zna što bi bilo da Florian Schneider, preminuo 30. travnja od raka u dobi od 73 godine, nije odbacio svoj prvobitni instrument flautu i prigrlio sintisajzer za koji se počeo interesirati ranih 70-ih? Odgovor na to pitanje je potpuno poznat.

Kraftwerk bi ostao samo jedan od Krautrock sastava, ne važniji od Cana ili Fausta, ne umanjujući pri tome važnost spomenutih, a popularna glazba time nastavila ordinarnijim tijekom. Ili, kako je to u četvrtak ujutro na radiju BBC 6 u povodu smrti Floriana Schneidera rekao Andy McCluskey iz Orhestral Manoeuvres In The Dark, jedan od brojnih sljednika Kraftwerkove glazbene revolucije čije izjave citiram po sjećanju: “Kraftwerk su opjevali ‘Computer World’ u doba kad su kompjuteri bili rijetkost. Danas je glazba nezamisliva bez kompjutera.” Na pitanje voditelja bi li OMD uopće nastali da nije bilo Kraftwerka, McCluckey instantno odgovara “ne”, dodajući da je “Kraftwerk najutjecajniji sastav popularne glazbe, a što je postalo posve jasno u 21. stoljeću” čime dizeldorfsku četvorku danas, rekao bih opravdano, postavlja iznad utjecajnosti liverpulske četvorke, odnosno The Beatlesa.

Glazbene ideje

Da se sada ne sporimo oko toga tko je više i na koji način determinirao razvoj popularne glazbe u proteklih pola stoljeća, doista je nemoguće barem elektronsku glazbu zamisliti bez upliva Kraftwerka, a s obzirom na to da su sintisajzeri i kompjuteri preuzeli primat u kreiranju i snimanju cjelokupne pop glazbe, jasno je na što je aludirao McCluskey. Još važnije, Ralph Hütter, suosnivač i danas jedini izvorni član Kraftwerka, tijekom intervjua u Ljubljani 2004. godine potvrdio mi je da je “Florian Schneider izuzetno bitan za glazbene ideje i komponiranje Kraftwerkovih elektronskih skladbi koje su se tijekom vremena razvile od elektro-akustične, preko električne glazbe s pojačalima i prvobitne elektronike, analognih ritam-mašina, sintisajzera i loopova s trakama do potpune digitalizacije i lap-topa”.

Doduše, Schneider je prestao nastupati s Kraftwerkom još 2006. godine iz kojeg odlazi koncem 2008. godine, točno četrdeset nakon što se na Umjetničkoj akademiji u Remscheidu upoznao s Hütterom koji je svog prijatelja i kolegu nazivao “zvučnim perfekcionistom” i “fetišistom zvuka”. Zajedno su počeli nastupati 1969. godine u ansamblu improvizacijske glazbe Organisation, oformljenom na Glazbenoj akademiji Robert Schumann u Düsseldorfu u kojem naredne godine osnviaju Kraftwerk čija prva tri albuma, zaključno s “Ralph Und Florian” (1973), zvuče posve drugačije od glazbe i estetike koju će taj sastav iznjedriti na antologijskom “Autobahnu” (1974). S obzirom na to da su sve autorske albume ostvarili do 1986. godine kada izlazi “Electric Cafe”, a nakon kojeg tek 2003. godine objavljuju “Tour De France Soundtracks”, zasnovan na singlu “Tour de France” iz 1983. godine, jasno je da je Schneider za autorski rad Kraftwerka bio i ostao značajan koliko i Hütter.

Proročanska vizija

U trenutku odlaska iz Kraftwerka koji je Schneider poimao kao “koncept elektronske glazbe” koji je “oduvijek uključivao rad s raznim glazbenicima, umjetnicima, pjesnicima, tehničarima, kompjuterskim programerima, kamermanima i animatorima”, postavio sam tezu prema kojoj nije teško zamisliti da bi Kraftwerkov kolektiv, uz pomoć novih tehnologija, mogao nastaviti nastupati čak i bez njegovih osnivača. Ipak, tehnologija, bez obzira na primjenu algoritama u pop glazbi, još ne nudi odgovor na pitanje mogu li kompjuteri odmijeniti mozgove autora, odnosno ostvariti originalnu i revolucionarnu autorsku glazbu s gore spomenutih i ostalih albuma Kraftwerka “Radio-Activity”, “Trans-Europe Express”, “The Man-Machine” i “Computer World”.

Naime, Kraftwerk je oduvijek težio napretku i glazbi koja oslikava strojeve i industriju te zagovara pa i predviđa kompjutersku i tehnološku revoluciju kojoj smo u međuvremenu svjedočili. Ipak, iza sve te glazbe stajali su autori i glazbenici poput Ralpha i Floriana, a kad god slušam njihove radove, ne mogu se oteti utisku koliko je unatoč uporabi naizgled hladnih kompjutera i sintisajzera te monotonih vokala glazba Kraftwerka humana i osjećajna, romantična i vizionarska. Kao da nam poručuje da čovjek valja prigrliti progres i modernitet, umjesto da ga strojevi i industrija, auto-ceste i željeznica, elektrane i energetika, kompjuteri i internet alijeniraju.

“To je problem koji mora biti razmatran. Čovjek ne smije postati robom tehnologije. Također, tehnologija ne smije postati samo alat ljudi. Mi u glazbi pokušavamo stvoriti tu harmoniju između čovjeka i tehnologije, no ne osjećamo se ugroženi njome. Mi jako volimo svoje robote i oni su sigurno bili tužni u jednom muzeju u Parizu, gdje ih čuvamo, kad nisu mogli s nama na turneju po Australiji i Japanu”, pojašnjavao mi je Hütter u bekstejdžu ljubljanskih Križanki 2004. godine.

U takvom kraftwerkovskom glazbenom konceptu također mi je bilo jako zanimljivo što su Ralph i Florian idealnu simbiozu čovjeka i stroja poimali kroz biciklizam, a bicikl je prilično star i konvencionalan izum za koji čak i nije potreban izvor druge energije osim ljudske.

Sin arhitekta

Mislim da se iza te opsesije biciklizmom, enigmatskog smiješka koji je često lebdio na licu Floriana Schneidera i njegovih podjednako zagonetnih izjava iz nevelikog broja intervjua koje je dao tijekom bivanja u Kraftwerku krio i odgovor na pitanje može li kompjuter raditi bez upliva čovjeka. Ako i može, pitanje je kako. Autorski i kreativno ili tek automatski i repetitivno. Zgodno je za primijetiti i da je Schneider, rođen 7. travnja 1947. godine blizu Bodenskog jezera, bio sin arhitekta Paula Schneider-Eslebena, autora aerodroma Köln-Bonn, izgrađenog tijekom 60-ih godina, prema kojem će kasnije biti ustrojen cijeli niz drugih terminala zračnih luka jer nešto slično će se kasnije dogoditi i s glazbom Kraftwerka koji su Schneider i Hütter poimali i poput glazbenog nastavka ili priloga onome što je Bauhaus bio u umjetnosti i industriji.

“Uz glazbu, oduvijek smo mnogo pažnje polagali na likovnu opremu albuma, video-spotove, projekcije na koncertima i kompjuterske grafike, odnosno na tehnologiju i simbiozu čovjeka i stroja”, poručio mi je telefonom Hütter u proljeće 2009. godine, uoči dolaska Kraftwerka na INmusic. “Posebice se u tome isticao Florian Schneider. Mi smo klasično obrazovani glazbenici i odrasli smo na glazbi velikih njemačkih kompozitora klasične glazbe i mnogo je svirali kao djeca. No, krajem 60-ih i početkom 70-ih pokušali smo zaboraviti na to i upitati se kakav bi mogao i trebao biti zvuk moderne Njemačke. Amerika je imala rock’n’roll, Engleska Beatlese i Rolling Stonese, no što bi to bio zvuk Njemačke? I onda smo shvatili da bi to mogao biti zvuk industrije”.

Nažalost, Hütter i Schneider su prestali razgovarati nakon odlaska potonjeg iz Kraftwerka, no ostaje njihova zajednička vizija koja se pokazala proročanskom jer su računala, komprimirana i u pametnim mobitelima, postali naši osobni gadgeti bez kojih teško možemo zamisliti komunikaciju, stvaralaštvo i egzistenciju. Florian Schneider je kao maštoviti i genijalni glazbenik, a kojem je Bowie posvetio skladbu “V-2”, u svemu tome odigrao veliku ulogu, no definitivno nije kriv što se alati koje je među prvima koristio u današnjoj pop glazbi rabe na zaglupljujući način, kao ni za globalno zagađenje protiv kojeg je 2005. godine s producentom Danom Lacksmanom objavio skladbu “Stop Plastic Pollution”.