'PJESME ISKUSTVA'

ALEKSANDAR DRAGAŠ PRESLUŠAO JE NOVI U2: Tek su sjena samih sebe i teško da će ovakvo uvezivanje osobnih i političkih tema 'ostati za vječnost'

 REUTERS
 

Nakon prenapuhanih i pretencioznih albuma “Zooropa” (1993) i “Pop” (1997), U2 su se u osvit 21. stoljeća odlučili vratiti samima sebi s albumom znakovitog naslova “All That You Can’t Leave Behind” (2000).

Moram priznati da sam odahnuo i nakon niza godina se ponovo zainteresirao za jedan od najdražih mi bendova iz tinejdžerskih dana koji je u međuvremenu postao najveći rock bend na svijetu jer The Rolling Stones su to ostali samo na koncertnim pozornicama. Naime, U2 su debelo premašili trajanje Beatlesa, a za razliku od Stonesa, albumi su im i dalje izazivali pozornost javnosti, kritike i publike i nakon dvadeset pa čak i trideset godina diskografske karijere. “How To Dismantle An Atomic Bomb” (2003), prodan u deset milijuna primjeraka, bio je podjednako napucan i jezgrovit kao i “All That You Can’t Leave Behind” s nakladom od dvanaest milijuna, ali kriza diskografske industrije zakucala je i na vrata U2 pa se solidni, no i nešto manje dojmljiv, “No Line On The Horizon” (2009) prodao u “samo” pet milijuna kopija.

Apokalipsa

Ako su ta tri albuma predstavljala nešto poput ovostoljetne revizije esencije zvuka i stila U2 iz 80-ih, trinaesti po redu “Songs of Innocence” (2014), otvoren posvetom “The Miracle (Of Joey Ramone)”, trebao je predstavljati nešto poput povratka dječačkoj nevinosti i naivnosti s debi albuma “Boy”; kad su se, tada još klinci, divili svojim rock, punk i new wave uzorima i herojima. Imao sam razumijevanja i za to jer sam i osobno u godinama kad se sve češće počinjem vraćati vlastitim glazbenim fascinacijama iz tinejdžerstva.

Nisam razumio ni zašto bi 500 milijuna ljudi smetalo što su na svojim iTunes računima u 119 zemalja našli poruku da novi album U2 mogu skinuti - i to posve besplatno - sa spomenutog servisa za distribuciju i kupovinu glazbe koji je tim potezom izveo zaokret od prodaje mp3 pjesama i albuma ka jeftinijem i efikasnijem “pre-paid” streamingu. Mogao si ga skinuti i sejvati ili poslušati pa baciti u smeće ili uopće ga ne skinuti.

Veći je problem predstavljalo to što U2, unatoč željama i nastojanjima, nisu baš impresivno uhvatili čistoću i snagu iz najranijih dana premda je “Songs of Innocence” zvučao gotovo pa toliko jednostavno i osobno.

Činilo se da fascinacije Ramonesima i The Clashom, Kraftwerkom i Joy Divisionom, odrastanjem uz LP ploče omiljenih bendova u sjeni hladnog rata i ozračju vjerskih sukoba i terorizma, a koji nam se ponovo valjaju pred nosom, imaju smisla i koncem prve dekade ovog stoljeća, kao što su imale smisla i koncem 70-ih. Ubrzo je trebao uslijediti sličan nastavak, no zbog prilično gadnog pada Bona s bicikla u Central Parku, nastavak je uslijedio tek sada.

I to tematski i produkcijski drugačiji. Naime, stihove za pjesme sa “Songs Of Experience” Bono je ispisao potaknut “okrznutošću”, ali ne “rajskim papirima” s naznakom utaje poreza, nego “smrtnošću” nakon čega “ništa više nije bitno”, kako kaže u generičkom intervjuu koji sam dobio uoči objave albuma. U to je pokušao uklopiti recentne “političke mijene Amerike i Europe” jer mu se “poklopila osobna i politička apokalipsa”.

“Kad ti ugase svjetla, otkriješ da si u mraku. Ako je to istina na osobnoj razini, došao sam u iskušenje povjerovati da je tako nešto istinito i u političkom smislu”, elaborira Bono jer “u doba konfuzije i sumnje, u mračnim danima, možemo iznova otkrivati vlastite vrijednosti, ako smo dovoljno pametni. Ono što mi se osobno dogodilo, kao da je potvrdilo ono što se događa vani”.

Lijepi ovitak

No stapanje unutarnjeg i izvanjskog mraka, sumnji i preispitivanja na osobnoj i globalnoj razini, traženje svjetla za sebe osobno i svijet koji ostavlja svojoj djeci, Bono je izveo nikada traljavije, tanje i neuvjerljivije. Nešto poput niza pisama najbližima u konačnici se pretvorilo u jalovu jadikovku nad svjetskim zlima. Neke stihove, toliko isprazne poput “ti si rock & roll, ti i ja smo rock & roll” bolje je i ne citirati, a ima ih rasutih po cijelom albumu.

Toga nije lišena ni nježna i smirena “Love Is All We have Left”, ali barem predstavlja sonično lijep početak albuma, zaključenog u sličnom tonu i ugođaju skladbom “13 (There is A Light”). Nažalost, između te dvije prolaze pjesme koje je teško zapamtiti po ičemu dojmljivom, čak i kad se U2 u produkciji Jacknifea Leeja i Ryana Teddera, uz asistenciju Steva Lillywhitea, Andyja Barlowa i Jolyona Thomasa, nastoje predstaviti u modernom pop pa i plesnom svjetlu. Tijekom posljednjih petnaestak godina postalo je jasno da su U2 postali jedan od najutjecajnijih sastava jer su, slijedeći njihovu recepturu, do svojih uspjeha, respektabilnih naklada, popularnosti, rasprodanih dvorana, stadiona i festivala stigli Coldplay, Kings Of Leon i Killers.

Uz to, upliv U2 čujan je i na nizu albuma Dovesa, Editorsa i Interpola, odnosno Franza Ferdinanda i Arcade Firea, pa čak i The Black Keysa i The Gaslight Anthema. “Songs Of Experience”, pak, zvuči kao da U2 imitiraju Coldplay u njihovom, također jalovom pokušaju oplesnjavanja vlastite rock matrice, odnosno nalik autopilotiranju Killersa. U2 “pokušavaju biti Bastille”? Dajte, najte, rekla bi moja pokojna punica. Taj dojam ne može izbrisati ni lijepa Corbijnova fotka Bonova sina i Edgeove kćeri na ovitku albuma.

Recentni singl

The Edge nikada nije zvučao manje prepoznatljivo i nadahnuto, kao da ga je zamijenio neki drugi, ali zbunjeniji gitarist koji tek tu i tamo uspijeva biti zanimljiv; kad se poigra osuvremnjivanjem blues-rock matrice po načelu The Black Keysa u “Lights Of Home” i “The Blackout”. Povremeno se dogodi klik između dance postupaka i stadionskih melodija, primjerice u “Summer Of Love” i “Red Flag Day”, no to je puno premalo. “The Showman” je mogao biti sjajan, ali je na koncu ne baš ukusan, baš kao što je recentni singl “You’re The Best Thing About Me” napuhan, ali poput inflacijskog ili kreditnog balona. I tako na preskokce, između čega je dio pjesama tek jako blijeda kopija himničnosti i emotivnosti kakve su krasile U2 u vrijeme albuma “The Unforgettable Fire” i “The Joshua Tree”.

Iščitavati u svemu tome “postmodernost” ili “iznenađenje” je promašeno jer “Songs of Experience” ne sadrži ni zrno onomad velike i moćne promjene kakvu su na osobnoj razini U2 iznijeli s “Achtung Baby”, snimljenim pored netom srušenog Berlinskog zida. Zidovi se nažalost, samo drugačiji, iznova grade, ali u njihovoj sjeni U2 su tek sjena samih sebe i teško da će ovakvo uvezivanje osobnih i političkih tema “ostati za vječnost”, kako to priželjkuje The Edge. Za vječnost su predodređeni neki drugi albumi U2.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 03:31