ALELUJA! Zvijezde iz Nashvillea potvrđuju: bit će to najbolji INmusic do sada

Prvi uzvik koji mi je pao na pamet, začuvši da na INmusic i u Hrvatsku premijerno stiže Kings of Leon, bio je – aleluja!

Ne samo zbog te radosne objave nego i zbog porijekla braće Caleba, Jareda, Nathana i bratića im Matthewa Followilla, odgojenih u pentekostalnoj zajednici u blizini Memphisa i Nashvillea, a stasalih u jedan od najvećih rock bendova 21. stoljeća. Najavom njihova gostovanja - uz ranije objavljene dolaske Arcade Fire, Michaela Kiwanuke, Kasabiana i Alt-J kao ostalih headlinera čiji je popis ovime zaključen - jasno je da će dvanaesto izdanje INmusica biti najjače do sada i unatoč krizi, koja još drma Hrvatsku zbog čega mladi i dalje odlaze raditi u inozemstvo, najposjećenije u povijesti festivala.

Ne očekujte ovakve headlinere svake, ali radujte se ove godine, čak i ako niste pohrlili po “early bird” ulaznice jer i sada za nevelike novce možete “ugrabiti” moćan line-up izvođača INmusica 2017.

Uskraćena potpora

Iz aviona se vidi i koliko je u krivu bio i prethodni ministar kulture, krajnje odioznog i zatrovanog ideološkog nazora, Zlatko Hasanbegović. Taj je, za posao u kulturi posve nesposobni zlopogleđa iz vlastitog neznanja i straha od profesionalaca koje zbog toga sveudilj (šifra HAVC) naziva klijentelistima, bahatim dekretom ukinuo potporu za INmusic premda je isti prerastao u najvažniji open-air festival u Hrvatskoj i susjednim državama. Na aktualnoj ministrici Obuljen-Koržinek je da postojeće stanje ispravi. Ne samo radi INmusica nego i rock, pop i svekolike kulture uopće. Slično vrijedi i za Turističku zajednicu grada Zagreba i Gradskog ureda za kulturu koji bi morali snažnije poduprijeti INmusic jer iz godine u godinu jača svoj program i privlači sve više ljudi iz Hrvatske i niza drugih država Europe; to više što se novosadski Exit posljednje dvije-tri sezone sveo na dunavsko izdanje splitske Ultre s nešto gitarističke privage.

Put do stadiona

No, pus­timo lošu politiku i vratimo se Kings of Leon, osnovanom 1999. u Nashvilleu na temeljima kozmičke američke glazbe The Banda i The Byrdsa dok je s njima jahao Gram Parsons, pa Creedence Clearwater Revivala i južnjačkog rocka The Allman Brothers Banda. Na debi albumu “Youth & Young Manhood” (2003), na kojem su izgledali poput reinkarnacije folk-rock supergrupe CSN&Y, činilo se da će s takvim kursom ostati tek poslastica za konosere spomenutih odjeljaka popularne glazbe, a bez dostupa do masovne publike. To se moglo konstatirati i na konto drugog, još mračnijeg albuma “Aha Shake Heartbreak” (2005), no i na tim prvim izdanjima braća i bratić Followill slijedili su tajnu nit koja čudesno spaja južnjačke redneckse poput Lynyrd Skynyrd s njujorškim proto-punk avangardistima poput Televisiona. Kao da je siestu južnjačkih rokera zahvatila nervoza njujorških džankija, no to je bila tek naznaka širenja djelovanja Kings of Leon na tragu stapanja tada aktualnih, a stilski posve različitih poetika Drive-By Truckersa i The Strokesa.

Osobno će mi ta prva dva albuma ostati najdražima u opusu Kings of Leon, no tranziciji provedenoj na naredna dva albuma teško se moglo prigovoriti. Na “Before The Times” (2007) ukazali su se poput mračne, ospjednute i zubate zvijeri koja drsko i hrabro ulazi usferu Pixiesa i U2, Neila Younga i Brucea Springsteena pa i punk-funka i reggaea. Rezultat je bio kao da su kojoti oglodali strvinu konja u pustinji Arizone. Nakon nastupa s U2, Stonesima, Pearl Jamom i Dylanom, naredni album, “Only By The Night” (2008), bio je manje opasan, ali zavodljiviji i s dotad najvećim hitom u karijeri, erotičnom “Sex On Fire”. Jecaji električnih gitara, otuđeni ritam basa i bubnja nalik Joy Division i The Cure te Calebovo ukletničko zavijanje bili su tamni, ali i dizajnirani za najveće dvoranske, stadionske i festivalske pozornice. Kao da su U2 ponikli u Nashvilleu.

Scenski seksepil

“Come Around Sundown” (2010) donio je prvi posrtaj u karijeri jer se napetost probuđene seksualnosti pobožnih sinova evangelističkog propovjednika svela na lagani soft-rock u stilu “Hotel California” Eaglesa, ali s mnogo manjom nakladom. Nisu to više bili dugokosi i bradati desperadosi koji americanu i juž­njački rock uz “moonshine” žesticu i stras­nu žudnju za istočnim grijehom cijepe s post-punkom neurozama nego pristojni i ljepuškasti momci za umivenu pop-rock scenu druge dekade novog milenija. Na našu sreću “Mechanical Bull” (2014) ponovo je braću Followill vratio u sedlo jer je iz “druge faze” benda zadržana stadionska masivnost refrena, a iz “prve” ukorijenjenost u country-rock 70-ih, posebice u stihovima o opijanju i Calebovim ekscesima. Nije on veliki pjesnik, ali jest neodoljivim seksepilom nabijen pjevač uz vatreni destilat Stonesa, Byrdsa, Creedencea, Allmana, ZZ Topa i Queens Of The Stone Age. Bio je to arhetipski rock album čudaka iz “biblijskog pojasa” koji je prošle godine naslijedio “WALLS”, preoštro sasječen od kritike, iako je bio dojmljiviji od posljednjih, srodnih mu albuma Coldplaya, Killersa pa i Foo Fightersa. Unatoč tome, makar se i oprljio, dao bih ruku u vatru da su Kings of Leon i danas uživo, a to je ono što nas čeka, surova banda četvorice rock’n’roll jahača na duge staze koja iza sebe ima i golemo iskustvo glavnih zvijezda najprestižnijih svjetskih open-air festivala.