Ante Tomić: Moj najdraži niz duševnih strahota

Često me zapanji ispovjednička otvorenost poezije. Potreba da uzmeš gitaru kad te žena ostavi i tu užasnu osobnu vijest objaviš cijelom svijetu zapravo je ekshibicionistički neumjesna. Kako im je samo palo na pamet, upitam se, pisati u stanju takve emocionalne rastrojenosti? Zašto se tako razgolićuju pred svima, da ih nije možda psihijatar tako savjetovao?

Sam nikada ne bih mogao biti tako intiman pred javnošću i često me uzrujavaju oni koji to čine, ali između deset ploča koje bih ponio na pusti otok, čak i ako tamo nema stereo-uređaja, a razumno je pretpostaviti da pusti otoci nisu tako tehnološki opremljeni, vjerojatno bi bio neki break up album.

U diskografijama glazbenika ta djela obično stoje usamljenički, sa strane, kao nekakva uplakana nahočad, premda su im uvijek nekako pri vrhu opusa, druga ili treća najbolja stvar koju su ikada snimili. “Tunnel of Love”, “Phases and Stages”, “Blood on the Tracks”, “Rumors”, “Here, My Dear”... namjeravate li se razvesti, slobodno se javite, mogao bih vam složiti zgodan soundtrack za onih nekoliko mjeseci kad opet budete živjeli s roditeljima.

Mark Olson, jedan od osnivača Jayhawksa, svoju je break up ploču “The Salvation Blues” snimio prije tri godine, nakon što se spetljao s jednom djevojkom i automobilom nehotično pregazio ženina psa.

Teško je reći što je od to dvoje presudilo da je idućih nekoliko mjeseci lutao hotelima i u kasne ure, dok su se trgovački putnici u susjednim sobama zabavljali s lokalnim prostitutkama, skladao pretužne stvari o tragediji koja ga je pogodila. “National Express” je najljepša, četiri minute zašećerenog jada koji te već prvim stihom raskrvari.

“Jednom sam bio izgubio samopoštovanje”, krene Olson ravno u glavu i nastavi takvim nizom duševnih strahota da bi se osjetljiviji slušatelj onesvijestio. Do kraja pjesme, tko živ - tko mrtav.